Marija Krivokapić I Iskustvo iz Fulbrajtovog programa za studente
Kao docent na Univerzitetu Crne Gore, prvi put sam dobila Fulbright stipendiju 2009. godine. Tada sam provela zimski semestar na Državnom univerzitetu u Luizijani, u gradu Aleksandrija, u samom srcu države, i predavala dva predmeta: Great Authors (D. H. Lawrence and His Travel Writing) i Contemporary Native American Literature. Sticanje novog nastavnog iskustva od neprocjenjivog značaja je bilo u razvoju moje karijere. U Luizijani sam radila sa malim grupama, 10-12 studenata (za razliku od 100ak kod kuće), a to je značilo veoma interaktivnu nastavu koju u Crnoj Gori nijesam mogla sprovesti. Uspjela sam čak da studente organizujem u različite van-nastavne aktivnosti, kao što je, na primjer, bilo uređenje nove biblioteke o starosjedilačkoj kulturi i književnosti u susjednom vojnom kampu Bogart. Uspjela sam da sprovedem, za mene u to vrijeme, ogromno istraživanje, zahvaljujući resursima LSUA univerziteta koji su mi bili na raspolaganju, a takođe i mngoim posjetama susjednim rezervatima. Predstavnici mnogih plemena u Luizijani, Čeroki, Čokto, Kado, Čikaso, Alabama Kušata, Tunika Biloksi i drugi, srdačno su me prihvatili, pozivali na njihove powwow festivale, darivali mi poklone i pričali mi plemenske priče koje bih ja zapisivala i prepričavala studentima. Drago mi je bilo što sam imala priliku da pomognem u organizaciji jedne izložbe artifakata jugoistočnih plemena u Baton Ružu, sprijateljila sam se sa jednim Apači pripovjedačem koji je gostovao na mom času, održala predavanje u gradskom holu u Aleksandriji. Ove sve aktivnosti urodile su plodom. Organizovala sam sličan kurs o starosjedilačkoj književnosti na fakultetu u Nikšiću, objavila više kraćih naučnih radova, dvije knjige, vodila mnoge diplomske i master radove sa temom straosjedilačke književnosti u Crnoj Gori i Srbiji, učestvovala u organizaciji prve u regionu međunarodne konferencije o savremenim starosjedilačkim pitanjima 2015. u Nikšiću, radila na mnogim prevodima i manjim kulturnim događajima. Upoznala sam mnoge starosjedilačke umjetnike i naučne radnike, od kojih su neki posjetili Crnu Goru (James Luna, Linda Hogan, Craig Womack…) i ostali moji prijatelji. Ali najviše od svega mi je značila topla dobrodošlica dragih kolega iz Aleksandrije, koji su uvijek bili spremni da mi pomognu i profesionalno i privatno (jer samnom su tada putovale moje dvije kćerke, Tanja i Ana, koje su pohađale i školu u Aleksandriji). Ovi predivni ljudi vodili su računa da mi ništa ne nedostaje i pozivali me na mnoge različite događaje.
Godine 2015., kada sam već bila vanredni profesor, dobila sa drugu Fulbright stipendiju, ali ovog puta samo za istraživanje. Odabrala sam Univerzitet u Centralnoj Oklahomi, u Edmondu, gdje sam naišla na najveće bogatstvo materijala koji se ticao mog novog interesovanja, tj. pokušaja starosjedilačke kritičke teorije da izgradi sopstvenu školu i oslobodi se evropske zasnovanosti Teorije. U Oklahomi, koja se nekada zvala Indijanskom teritorijom, upoznala sam mnoge kolege i kulturne plemenske agente, kao i učestovala u nekolika događaja, okrugle stolove, festivale. Ovog puta puno sam putovala. Sa suprugom sam obišla cijelu Oklahomu, svaki najmanji gradić posjetila i boravila u mnogim rezervatima. Pozvali su me da gostujem na Eastern Kentucky University, u Ričmondu, pa bih mogla reći da smo se te godine vozili od Kentakija do Kalifornije — baš kao što kaže pjesma „Bobby McGee“ Dženis Džoplin: „od rudnika uglja u Kentakiju do kalifornijskog sunca“. Posjetili smo distilerije viskija u Kentakij
u, konjske trke, šetali Beale Streetom u Memfisu, u Tenesiju. Prešli Misisipi rijeku i vozili se kroz Arkanzas, Misuri, države Ilinoj i Indianu. Posije toga smo iz centralne Oklahome, preko Teksasa i Nju Meksika, dovezli se do Grand Canyona i Monument Valleya u Arizoni. Odatle smo ušli u Jutu, Kolorado i nazad, preko Nju Meksika, našli se na mjestu gdje se ove četiri države spajaju, zvanom the Four Corners. Kad smo krenuli na treće veliko putovanje, bilo je to sjeverno preko Kansasa, nebo se zacrnilo sa naše južne strane i jasno smo razumjeli kako je bilo moguće zamisliti i napisati priču o Dorotiju i Totou, čiju je kućicu u zrak odnio veliki tornado u „Čarobnjaku iz Oza“. Odatle smo nastavili autoputem sjeverno i linijom granice između Nebraske i države Ajova, i ušli u Južnu Dakotu, gdje smo najprije posjetili Pine Ridge rezervat plemena Lakota na kojem se nikada nijesu prestale voditi borbe protiv vlade. U Crnim brdima zaustavili smo se kraj Mt. Rushmore, posjetili mauzolej i ogromnu statu posvećenu velikom ratniku Crazy Horseu, proveli veče u notornom Dedvudu i prokockali pet dolara u jednom od njegovih čuvenih kazina. Odatle smo krenuli preko Vajominga, gdje smo posjetili Devil Tower, i onda šli u prelijepu Montanu u kojoj nam je cilj bio obilazak Little Big Hornea kod kojeg su strosjedilačka plemena potukla generala Kastera. Nazad kroz Vajoming, vozili smo se očaravajućim nacionalnim parkom Yellowstone, kroz koji su nam mnogi bizoni prešli put. Preko Ajdaha, ušli smo u pustinje Nevade, pa onda prešli Siera planine i otišli pravo na Golden Gate Bridge. San Francisko bio je predivan. Ka istoku, ponovo, putovali smo kroz nacionalni park Yosemite, pa se spustili do Death Valleya, proveli veče u Las Vegasu, i ponovo ušli u očaravajuću Arizonu, ručali u Sedoni i obišli White Mountains, Djeronimov dom. Tornado nas je uhvatio na sred puta kad smo izlazili iz Rosvela u Nju Meksiku (ali srećom niejsmo vidjeli ni jednog vanzamaljca). Poslije toga vozili smo se kroz poplavljena puebla sjeverno do autoputa 44 i Oklahome.
Ali biti Fulbright je mnogo više od svega ovoga zajedno. Istraživaču iz Crne Gore horizonti se pomjere već pri saznanju da ne možemo više svakodnevno nabaljati namjernice u lokalnoj piljari. To znači da će vam služiti sok u čašama punim leda. To znači da kad karticom plaćate u Walmartu možete sa kase podići keš. Da će konobar/ica prilaziti svaka nekolika minuta da vas pita „bajbi, je li sve u redu?“ To znači voziti se orgromnim autoputevima, ulaziti u komplikovane petlje. To isto znači voziti na cruise. I da zapravo zaista moraš da staneš kod znaka „Stop“. I da ne smiješ da voziš ispod dozvoljene brzine, čak ni po mrklom mraku. To znači da ćeš kao Fulbright normalno odsijedati u hotelima „Super 8“ klase, kojima većinom upravljaju Indijci. U Americi spava se na ogromnim krevetima. Zaista, u Americi sve izgleda veće od života. Imaćeš ogroman frižider i ogroman šporet. I moraćeš da misliš o distribuciji otpadaka. Ako si međunarodni istraživač u Americi, to znači da će ti pristupiti sa ogromnom pažnjom, da će ti dati sve svoje resurse, štampane i elktoronske, da ih koristiš do mile volje. To znači da ćeš dobiti ogromnu kancelariju, sa policama za knjige, sa kompjuterom i telefonom, od kojih oba, u stvari, rade! I na kraju, kada te Amerikanci pozovu u goste, onda oni to stvarno misle i dočekaju te uz ogroman zagrljaj.
Ambasada Sjedinjenih Američkih Država u Podgorici otvorila je konkurs za dodjelu stipendija u okviru Fulbrajtovog programa za strane studente. Poziv je otvoren od 23. marta do 15. juna 2017. godine.
Ambasada Sjedinjenih Američkih Država u Podgorici otvorila je i konkurs za dodjelu stipendija u okviru Fulbrajtovog postdoktorskog programa. Poziv je otvoren od 5. maja do 1. oktobra 2017. godine.
