Objavljen u julu 2015.

Crna Gora je zemlja porijekla, tranzita i odredišta za muškarce, žene i djecu koji su žrtve  trgovine ljudima u svrhu seksualne eksploatacije i prinudnog rada. Žrtve trgovine ljudima identifikovane u Crnoj Gori su prvenstveno žene i djevojke iz Crne Gore, susjednih balkanskih zemalja, i, u manjoj mjeri, iz drugih zemalja Istočne Evrope. Žrtve su bile izložene trgovini ljudima u cilju seksualne eksploatacije u ugostiteljskim objektima, barovima, restoranima, noćnim klubovima i kafeima. Djeca, u najvećoj mjeri romskog porijekla, su primoravana na prosjačenje.  Djevojke romske nacionalnosti iz Crne Gore su navodno prodavane u svrhu ugovorenih brakova u romskim zajednicama u Crnoj Gori i, u manjoj mjeri, na Kosovu, kao i prisiljavane da rade kućne poslove. Međunarodne organizovane kriminalne grupe povremeno podvrgavaju žene i djevojke iz Crne Gore trgovini ljudima u cilju seksualne eksploatacije u drugim zemljama Balkana.

Vlada Crne Gore ne ispunjava u potpunosti minimum standarda za eliminisanje trgovine ljudima; ona, međutim, čini značajne napore da to postigne. Vlada Crne Gore je nastavila sa snažnim naporima na polju prevencije, ali nije osudila nijednog trafikanta i oslobodila je jednog optuženog za ovo krivično djelo, navodeći u obrazloženju razloge koji nisu u skladu sa međunarodnim standardima.

Napori vlade na sprovođenju zakona ostali su i dalje ograničeni; Vlada je pokrenula pet novih istraga i podignuta je optužnica protiv jednog osumjičenog. Vlada je obezbjeđivala servise žrtvama, ali je identifikacija žrtava ostala neadekvatna.  U decembru 2014, usvojen je Zakon o strancima, koji omugućava stranim žrtvama trgovine ljudima da dobiju boravišnu dozvolu na tri do dvanaest mjeseci i koji zahtijeva od policije da sarađuje sa nevladinim organizacijama i socijalnim radnicima kako bi se ustanovilo da li je maloljetnik žrtva trgovine ljudima i da li ima pravo da dobija zdravstveno osiguranje, obrazovanje i socijalnu pomoć.

PREPORUKE ZA CRNU GORU: Energično istražiti, krivično goniti i osuditi počinioce krivičnih djela trgovine ljudima, uključujući  javne zvaničnike; značajno povećati proaktivno identifikovanje potencijalnih žrtava, naročito među djecom koja su primoravana na prosjačenje i među ženama koje su primoravane na prostituciju; razviti multidisciplinarni pristup proaktivnom identifikovanju žrtava i uključiti grupe iz civilnog društva i NVO u nacionalni mehanizam za zbrinjavanje žrtava; obučiti službenike organa za sprovođenje zakona i pravosuđa za pristup u čijem je fokusu žrtva; nastaviti sa obukom službenika organa za sprovođenje zakona, granične policije i državnih službenika koji rade sa ranjivim grupama na temu identifikovanja žrtava i procesa zbrinjavanja žrtava; obezbijediti sprovođenje racija, u kojima se žrtve trgovine ljudima oslobađaju uz najmanje moguće posljedice po ostale, a koje uključuju i mjere za odvajanje počinilaca od žrtava, sprovođenje saslušanja u čijem fokusu je žrtva, upoređivanje izjava žrtava i brzo prelaženje na njegu i smještaj identifikovanih žrtava nakon spašavanja; podsticati učešće žrtava trgovine ljudima u krivičnom gonjenju počinilaca na način koji štiti žrtve.

KRIVIČNO GONJENJE  

Vlada je nastavila da ulaže nedovoljne napore na polju sprovođenja zakona kada je u pitanju borba protiv trgovine ljudima. Trgovina ljudima u cilju seksualne ili radne eksploatacije je zabranjena shodno članu 444 Krivičnog zakonika Crne Gore,  kojim je propisana kazna do 10 godina zatvora; te kaznene mjere su dovoljno stroge i srazmjerne kaznama propisanim za druga teška krivična djela, kao što je silovanje. U 2014. godini, vlada je pokrenula pet novih istraga koje su uključile 14 osumnjičenih, u poređenju sa jednom istragom u 2013. godini. Vlada je pokrenula krivično gonjenje jednog optuženog u 2014. godini, isto kao i u 2013. U 2014, nije bilo osuđujućih presuda, što je pad u odnosu na sedam presuda u 2013. godini. U jednom slučaju, sud je odbacio optužbe protiv jednog optuženog za sexualnu eksploataciju i prinudni rad, djelimično jer je optuženi sklopio brak sa žrtvom; međutim ni crnogorski ni međunarodni zakoni koji tretiraju trgovinu ljudima ne predviđaju ovakav izuzetak. Vlada nije izvijestila o istragama, optužbama ili presudama vezano za učešću vladinih službenika u trgovini ljudima.  Državni su organi su obezbijedili obuku za policijske službenike, tužioce, 260 graničnih policajaca, 15 inspektora rada i drugih službenika koji rade na identifikaciji žrtava.

ZAŠTITA

Vlada je nastavila da ulaže nedovoljne napore na polju zaštite.  Iako je nastavila da finansira servise za pomoć žrtvama, napori na identifikaciji žrtava su nedostajali, naročito među djecom koja su bila prisiljena na prosjačenje. Vlada je u 2014. godini identifikovala dvije žrtve trgovine ljudima – jednu ženu i jednu djevojčicu – što predstavlja isti broj kao u 2013. godini. Obje identifikovane žrtve su bile žrtve trgovine ljudima u svrhu seksualne eksploatacije. Državni organi nisu formalno identifikovali žrtve prinudnog rada, uprkos tome što je policija identifikovala 156 djece koja su prosila u 2014. godini. Vlada je obezbijedila sklonište objema žrtvama trgovine ljudima i jednoj potencijalnoj žrtvi trgovine ljudima. Državni organi su vratili obje žrtve u zemlju porijekla u saradnji sa zvaničnicima iz te zemlje.  Nijedna žrtva nije učestvovala u krivičnom gonjenju svojih trafikanata u 2014. godini. Posmatrači vjeruju da se broj slučajeva trgovine ljudima i žrtava podcjenjuje, imajući u vidu opštu stigmu i strah vezan za prijavljivanje ovih kriminalnih slučajeva. Jedinica policije za borbu protiv organizovanog kriminala, koja je odgovorna za istraživanje slučajeva trgovine ljudima, sprovodila je redovne racije u cilju borbe protiv trgovine ljudima na lokacijama na kojima se trguje seksualnim uslugama i u barovima; ali ipak policija nije identifikovala nijednu žrtvu trgovine ljudima u racijama u 2014. U saradnji sa međunarodnim organizacijama, vlada je distribuirala biznis kartice koje sadrže kontrolnu listu indikatora za identifikaciju žrtava trgovine ljudima, svim agencijama za sprovođenje zakona, uključujući graničnu policiju i tužilaštvo, zdravstvene i socijalne radnike i direktore škola. Vlada je Kancelariji za borbu protiv trgovine ljudima dodijelila €152,422 ($184,000), što je za sedam procenata manje u odnosu na €164,111 ($199,000) u 2013. godini. Dio ovog budžeta je otišao na finansiranje skloništa za žrtve trgovine ljudima kojim je Kancelarija zajednički upravljala sa jednom nevladinom organizacijom. Sklonište je bilo otvoreno i za domaće i strane žrtve; žrtve muškog pola su smještene u zasebnim prostorijama skloništa. Djeca su u skloništu smještena zasebno od odraslih. Žrtve su imale slobodu kretanja u okviru skloništa i mogle su da napuste sklonište nakon procjene od strane policije, odnosno centara za socijalni rad u slučaju djece. Žrtvama je ponuđena besplatna medicinska, pravna, psihološka i socijalna pomoć. Zakonom je omogućeno obeštećenje žrtava, mada nije bilo slučajeva  u kojim je takvo obeštećenje traženo ili odobreno. Zakonom je predviđeno da strane žrtve mogu da dobiju dozvolu za privremeni boravak u trajanju od tri mjeseca do godinu dana, mada nije bilo nijedne žrtve koja je aplicirala za dobijanje boravišne dozvole u 2014. godini. U decembru 2014. godine, Parlament je usvojio novi Zakon o strancima koji je stupio na snagu u aprilu 2015. godine, i kojim je omogućeno da stranci – žrtve trgovine ljudima dobiju dozvolu za boravak u trajanju od tri mjeseca do godinu dana i odobrenje za rad. Zakonom se takođe nalaže da policija zajednički radi sa nevladinim organizacijama i socijalnim radnicima na utvrđivanju da li je maloljetnik žrtva trgovine ljudima i, samim tim, da li ima pravo na zdravstvenu zaštitu, obrazovanje i socijalne usluge. Zakonom o strancima takođe se garantuje djetetu-žrtvi pravo na dobijanje statusa zaštićenog svjedoka,u slučaju da je to potrebno, i garantuje mu se da neće biti vraćeno u zemlju porijekla, ukoliko bi tako nešto ugrozilo njegov život. Nije bilo izvještaja o tome da je Vlada kaznila žrtve trgovine ljudima zbog nezakonitih djela koja su ove počinile svojom direktnom podvrgnutošću trgovini ljudima.

PREVENCIJA

Vlada je nastavila sa snažnim naporima na polju prevencije.  Vlada primjenjuje Strategiju za borbu protiv trgovine ljudima za period 2012-2018., i u martu 2014. je usvojila akcioni plan njenog sprovođenja za 2014; akcioni plan za 2015. je usvojen u januaru 2015.  Vlada je pripremala polugodišnje izvještaje o napretku u primjeni strategije i akcionog plana. Kancelarija za borbu protiv trgovine ljudima je vodila i nadgledala koordinaciju aktivnosti usmjerenih na borbu protiv trgovine ljudima. Šef kancelarije je bio i Nacionalni koordinator radne grupe za borbu protiv trgovine ljudima, koju su činili predstavnici vlade, dvije NVO i međunarodne zajednice. NVO navode dobru saradnju sa vladinim organima na projektima i konkretnim zadacima iz akcionih planova. Članovi radne grupe održali su prvi sastanak koordinacionog tima osnovanog u septembru 2014. i sastali se dva puta kako bi iskoordinirali pomoć dvijema potencijalnim žrtvama trgovine ljudima. Vlada je organizovala radionice u srednjim školama i nastavila da finansira SOS telefon za žrtve zlostavljanja i nasilja u porodici, uključujući i žrtve trgovine ljudima. Pored toga, Vlada je sprovodila nacionalnu kampanju na temu upoznavanja sa  trgovinom ljudima, koja je obuhvatala i video spot koji je emitovan na TV stanicama. Vlasti su obezbijedile specijalizovane obuke za inspektore rada; međutim, inspektori nisu uspjeli da identifikuju nijedan slučaj prinudnog rada tokom izvršenih kontrola zaposlenih. Vlada nije sprovodila posebnu kampanju posvećenu smanjenju potražnje, koja bi za cilj imala smanjenje  trgovine seksualnim uslugama ili prinudnog rada. Vlada nije obezbijedila obuku za borbu protiv trgovine ljudima svom diplomatskom osoblju.