KRATAK PREGLED

Crna Gora je republika sa mješovitim parlamentarnim i predsjedničkim sistemom vlasti i sa višepartijskim političkim sistemom. Glasači biraju i predsjednika i jednodomni parlament na opštim izborima. Predsjednik predlaže mandatara za sastav vlade, koji mora dobiti podršku u Skupštini. U aprilu 2013. godine u zemlji su održani predsjednički izbori, koje je Organizacija za evropsku bezbjednost i saradnju (OEBS), putem ograničene posmatračke misije, opisala kao profesionalno i efikasno sprovedene. Istovremeno, u OEBS-ovom konačnom izvještaju konstatuje se nedovoljno jasna linija razdvajanja između države i vladajuće Demokratske partije socijalista (DPS). Parlamentarni izbori održani su 2012. godine. Ograničena misija OEBS-a je sprovođenje izbora opisala kao dalji korak u skladu sa obavezama zemlje u okviru OEBS-a, ali je ukazala i na nepravilnosti prilikom glasanja i preplitanje države i partije koje je poljuljalo povjerenje birača. Sa relativno tijesnim rezultatom i s obzirom na činjenicu da su oba predsjednička kandidata proglasila pobjedu tokom izborne noći, odluka koju je donijela Državna izborna komisija da odloži objavljivanje preliminarnih rezultata dovela je do javne nesigurnosti i pokrenula sumnje među građanima u pogledu integriteta izbornog procesa.

Nadležni organi su održavali djelotvornu kontrolu nad snagama bezbjednosti.

Korupcija je predstavljala jedan od najozbiljnijih problema u oblasti ljudskih prava, a bila je sveprisutna u zdravstvu, obrazovanju i mnogim granama vlasti, uključujući sprovođenje zakona. Karakterisala ju je nekažnjivost, političko favorizovanje, nepotizam i selektivno gonjenje političkih i društvenih protivnika. Zemlja se takođe suočila sa daljim pogoršanjem ambijenta za nevladine organizacije, uključujući medije i civilno društvo. Bilo je primjera uznemiravanja novinara i neuspjeha u rješavanju nekoliko ranijih slučajeva nasilja i prijetnji upućenih novinarima. Takođe, u medijima pod kontrolom vlasti bilo je državnih i kvazislužbenih napada na vođe nevladinih organizacija (NVO). Diskriminacija i društveno nasilje nad manjinama, posebno Romima, Aškalijima  i Egipćanima, osobama sa invaliditetom i lezbijskom, gej, biseksualnom i transrodnom  (LGBT) zajednicom, predstavljali su treće široko područje zabrinutosti.

U ostale probleme vezane za ljudska prava spadaju loše postupanje organa za sprovođenje zakona prema licima u pritvoru; pretrpani i oronuli zatvori i pritvorske jedinice; neriješeni zakonski status hiljada izbjeglica iz sukoba na Balkanu 90-tih godina prošloga vijeka; tenzije između vjerskih grupa oko pitanja imovine i statusa; nasilje u porodici usmjereno protiv žena i djece; biranje pola djeteta sa predrasudom prema određenom rodu; dječiji brakovi kod Roma; i kontinuirana marginalizacija manjina kao što su Albanci i Bošnjaci. Prijavljeni su i slučajevi povrede prava radnika od strane poslodavaca, naročito žena u reproduktivnoj dobi.

Vlada je preduzela određene korake na sudskom gonjenju i kažnjavanju relativno niže rangiranih službenih lica optuženih za korupciju, zloupotrebu službenog položaja ili upotrebu prekomjerne sile u službama bezbjednosti ili u drugim organima. Ipak, mnogi posmatrači su optuživali više vladine službenike za koruptivne radnje za koje prolaze nekažnjeno. Uprkos tome što su mediji i NVO otkrivali skandale koji su izgledali široko rasporostranjeni, tužioci nijesu podigli optužnice protiv više rangiranih političara ili vladinih funkcionera.

Dio 1. Poštovanje integriteta pojedinca, koje ne dozvoljava:

a. Proizvoljno ili nezakonito lišavanje života

Nije bilo izvještaja da su vlasti ili njeni predstavnici počinili proizvoljna ili protivzakonita ubistva.

Nastavljeno je suđenje pred Višim sudom u Bijelom Polju protiv dva policijska službenika kojima se na teret stavlja ubistvo Miroslava Šoškića 2008. godine dok je bježao pred policijom, navodno da izbjegne pretres u potrazi za drogom. Policija je tvrdila da se Šoškić utopio, ali su istraga i obdukcija pokazale da je možda preminuo od fizičkih povreda koje su mu nanijete.

Vlasti su nastavile da procesuiraju dva slučaja ratnih zločina protiv nekoliko pojedinaca, prvenstveno niže i srednje rangiranih policijskih službenika i vojnih lica za radnje koje su navodno preduzimali u ratovima na Balkanu u periodu od 1991. do 1999. godine. Država je platila kompenzaciju nekim žrtvama i članovima njihovih porodica, dok su druga poravnanja i plaćanja vezana za završetak krivičnih postupaka u toku.

NVO Akcija za ljudska prava iz Podgorice snažno je kritikovala sudske organe zbog izricanja blagih kazni u predmetima ratnih zločina i optužila sudove za pogrešnu primjenu međunarodnih humanitarnih i domaćih zakona.

Apelacioni sud je 23. aprila potvrdio presudu koju je Viši sud u Podgorici donio protiv četvoro bivših vojnika i rezervista Jugoslovenske narodne armije za ratne zločine počinjenje u kampu za ratne zarobljenike u Morinju 1991. i 1992. godine. Osuđeni su na ukupno 12 godina.

Radna grupa UN koja je 30. juna posjetila zemlju je navela da se 72 lica iz Crne Gore i dalje vode kao nestala u ratovima u bivšoj Jugoslaviji.

b. Nestanak

Nije bilo izvještaja o politički motivisanim nestancima, otmicama ili kidnapovanjima.

c. Mučenje i drugo okrutno, nečovječno ili ponižavajuće postupanje ili kažnjavanje

Ustavom i zakonom zabranjeno je takvo postupanje, ali postoje izvještaji da policija povremeno tuče i uznemirava osumnjičena lica. Iako zakon zabranjuje da policija upotrebljava silu za pribavljanje dokaza, bilo je nekoliko izvještaja da je policija koristila takve metode, a građani su se povremeno žalili na zlostavljanje.

Nedjeljko Moračanin iz Kolašina je 21. avgusta rekao medijima da su ga policijski službenici Radojica Popović i Mladen Bošković tukli pendrecima dok je lisicama bio privezan za stolicu. Ministar unutrašnjih poslova Raško Konjević odmah je smijenio šefove policije u Kolašinu,  Miletu Šukovića i Vanju Miletića, te suspendovao dva službenika. Suspendovani službenici su porekli optužbe i tvrdili da je Moračanin prvi njih napao. Šuković je tvrdio da je njegova smjena politički motivisana. Odjeljenje za unutrašnju kontrolu policije je utvrdilo da su Popović i Bošković primijenili prekomjernu  silu.

Sudovi su osudili jedan broj niže rangiranih službenika organa za sprovođenje zakona za zlostavljanje pojedinaca dok su bili u pritvoru. Tu spadaju policajci Ivica Paunović, Milan Kljajević i Milenko Leković koji su kažnjeni sa po tri mjeseca zatvora zbog prebijanja pritvorenika Aleksandra Pejanovića 2009. godine.

Komitet Savjeta Evrope za sprječavanje torture (CPT) je 22. maja objavio izvještaj o svojoj posjeti centrima i odjeljenjima bezbjednosti, te centrima za policijsko zadržavanje u februaru 2013. godine gdje su razgovarali sa pojedincima u pritvoru. Više lica je izjavilo CPT da su ih policajci zlostavljali tokom ispitivanja da bi iznudili priznanje ili dobili informacije. Komitet je utvrdio da je navodno zlostavljanje u pojedinim slučajevima bilo toliko okrutno da je moglo da predstavlja mučenje. Navodno zlostavljanje se uglavnom sastojalo od šamaranja, udaraca šakom, nogom i pendrekom ili nekim drugim tvrdim predmetom po različitim dijelovima tijela.

Domaća NVO Građanska alijansa navela je da nadležne državne institucije, prvenstveno državno tužilaštvo, nijesu sprovele blagovremene i efikasne istrage navodnih povreda ljudskih prava od strane policijskih službenika. Ipak, bilo je izvještaja i zapažanja da su nadležni organi primjenjivali administrativne mjere kažnjavanja službenika osumnjičenih za takvo ponašanje. U tim slučajevima, takvi službenici su otpušteni, suspendovani ili novčano kažnjeni.

U skladu sa zakonom ministar unutrašnjih poslova jedini je zadužen za preduzimanje disciplinskih mjera i kažnjavanje policijskih službenika. U prvih devet mjeseci, ministar je suspendovao 22 službenika, novčano kaznio 19, i predložio otpuštanje još 12 službenika, koji su čekali na konačnu odluku. Među kažnjenima nalaze se i Goran Eraković, bivši šef policije u Ulcinju, kao i Dalibor Medenica i Milija Vlahović, policijski službenici iz Bara koji su osuđeni za prekomjerenu upotrebu sile 2003. i 2004. godine.

Tokom prvih sedam mjeseci 2014. godine, Odjeljenje za unutrašnju kontrolu policije primilo je 52 prigovora na postupanje policije od strane građana. Odjeljenje za unutrašnju kontrolu prihvatilo je 13 prigovora za dalju istragu. Odjeljenje je takođe istražilo tri policijska službenika koji su optuženi za neistinite navode na obrascima za prijavu imovine i sva tri predmeta je proslijedilo tužiocu (pogledati dio 4).

Grupe koje prate rad policije tvrdile su da je policija nastavila praksu pokretanja protivtužbi protiv osoba koje su prijavile zlostavljanje od strane policije, praksu vršenja pritiska na žrtve, obeshrabrivanja građana da prijavljuju loše postupanje policije i uticaja na druge policijske službenike da zataškaju odgovornost za počinjene povrede prava.

Uslovi u zatvoru i pritvoru

Zatvori i prostorije za pritvor u pretkrivičnom postupku generalno su bili u lošem i oronulom stanju, a istražni zatvor u Podgorici i neka zatvorska odjeljenja su bili i ozbiljno pretrpani. Domaća NVO Građanska alijansa je opisala da pojedini privremeni objekti za policijsko zadržavanje ne zadovoljavaju međunarodne standarde, naročito u pogledu sanitarnih uslova i bezbjednosti. Posjetioci su prijavljivali postojanje uslova koji su često predstavljali prijetnju po zdravlje, a stražari su navodno zlostavljali osuđena i pritvorena lica. Tokom godine nastavljena su poboljšanja u pogledu fizičkih kapaciteta, broja zaposlenih i usavršavanja stražara.

Fizički uslovi: Iako brojka od 1.083 lica koja su se u septembru nalazila u zatvorskim i pritvorskim jedinicama u zemlji nije premašila njihov maksimalni kapacitet od 1.100 lica, neravnomjerna distribucija osuđenih i pritvorenih lica za posljedicu je imala pretrpanost pojedinih kapaciteta. Osuđenih lica je bilo 762, a 321 pritvoreno lice. Prostorije za žene bile su istog kvaliteta kao i one za muškarce. U zatvorima je bilo 15 žena, a u istražnom zatvoru njih 13. Dva maloljetna lica su bila u zatvoru i jedno u pritvoru. Osuđena i pritvorena lica imala su pristup pijaćoj vodi i redovne obroke. Sanitarni uslovi i medicinska zaštita su bili ispod standarda. Delegacija predstavnika Vlade, Skupštine i NVO je 26. februara posjetila zatvor u Bijelom Polju i izvijestila o pretrpanosti ćelija i vlažnim i pljesnivim zidovima.

Tokom prvih devet mjeseci 2014. godine vlasti su javile o šest smrtnih slučajeva među osuđenim i pritvorenim licima, svih šest od prirodnih uzroka. Direktor zatvora Miljan Perović negirao je izvještaje u medijima od 15. avgusta da je osuđenik Miloš Kovačević (29 godina) preminuo od posljedica prebijanja i naveo da je preminuo u bolnici od akutne bolesti. Osam zatvorenika i jedna osoba u pritvoru su se povrijedili pod nepoznatim okolnostima. Jedna osoba u pritvoru je pokušala da izvrši samoubistvo. Nepostojanje odgovarajućih kapaciteta za liječenje alkoholičara i zavisnika od narkotika navelo je upravu zatvora u Podgorici da mnoge takve pacijente smjesti u psihijatrijsku bolnicu u Dobroti, koja je bila loše opremljena za rad sa pacijentima koji sa sobom  nose problem dodatne bezbjednosti.

Uprkos negiranjima policije da se tako nešto desilo, lokalni mediji su izvijestili o pritužbama osuđenih i pritvorenih osoba na uskraćivanje prava na posjetu. Iako osuđena (ali ne i pritvorena)  lica imaju zakonsko pravo na bračne posjete, zatvorenici u Bijelom Polju nijesu mogli da koriste ovo pravo zbog nepostojanja neophodnih uslova u tom zatvoru.

Dnevni list Dan je 26. marta javio da je Ljubo Popović, stražar višeg ranga u zatvoru Spuž, pretukao osuđenika Radomira Mijovića. Direktor zatvora je kategorično negirao ovu vijest ali je priznao da je uprava „izrekla disciplinsku mjeru“ Mijoviću nakon što su stražari u njegovoj ćeliji pronašli mobilni telefon.

Pritvorena lica Dušan Mugoša i Živko Pejović su 15. oktobra preko svog advokata rekli štampanim medijima da su ih zatvorski stražari tukli 29. septembra u ćeliji bez video nadzora. Zatvorska uprava je zaključila da disciplinskim mjerama koje su stražari preduzeli protiv Mugoše i Pejovića, uključujući njihovo zatvaranje u samice na 30 dana, nijesu prekršena pravila u svjetlu teških disciplinskih prestupa koja su počinila dva pritvorena lica.

Tokom prvih devet mjeseci 2014. godine bilo je nekoliko štrajkova glađu u kojima je učestvovalo ukupno osam pritvorenih lica i 47 osuđenika.

U skladu sa zakonom, zatvorenici koji se dobro ponašaju stiču pravo da rade u zatvoru nakon što odsluže dio svoje kazne. Dva zatvora u Podgorici i Bijelom Polju su bili jedini koji su nudili zaposlenje i to za približno polovinu svojih osuđenika. Samo ona osuđena lica koja su radila imala su pravo na odsustvo.

U prvih devet mjeseci, zatvorske vlasti su izrekle disciplinske mjere za 9 stražara zbog povrede raznih pravila i protokola rada, u odnosu na 16 koliko ih je kažnjeno 2013. godine.

Administracija: Ministarstvo pravde je uvelo sistem alternativnih kazni u okviru kojeg lica osuđena za lakša krivična djela mogu da se opredijele za „društveno koristan“ rad umjesto služenja zatvorske kazne. Skupština je 16. jula usvojila zakon kojim se osniva direkcija za uslovnu slobodu koja će pratiti osuđenike na uslovnom otpustu i učesnike u alternativnom kažnjavanju. Oko 40 tužilaca i sudija je prošlo obuku o alternativnim kaznama od usvajanja ovog zakona.

Policija nije iznosila informacije o stanju zatvorskih evidencija, ali je štampa objavila nekoliko nepotpisanih pisama osuđenika koji su optuživali pojedine zatvorske upravnike za uzimanje mita i manipulisanje zatvorskim klasifikacionim sistemom, koji ima važnu ulogu u ispunjavanju uslova za uslovnu slobodu ili alternativno kažnjavanje.

Uprava zatvora održavala je ugovore o saradnji sa nekoliko NVO koji su obuhvatili napore na resocijalizaciji, kao što su pomoć kod zavisnosti od narkotika i mentalnih oboljenja.

Tokom prvih devet mjeseci, u zatvoru je boravilo šest osoba sa fizičkim invaliditetom i nije bilo konkretnih izvještaja koji bi ukazivali da su bili izloženi zlostavljanju.

U vjerskim obredima su mogle da učestvuju i osuđena i pritvorena lica.

Vlasti su dozvoljavale posjetiocima i pritvorenim licima da podnose pritužbe sudskim organima i Kancelariji zaštitnika ljudskih prava i sloboda Crne Gore (ombudsman), generalno bez cenzure, i da traže da vlasti istraže vjerodostojne navode u pogledu nehumanih uslova. Ombudsman je 2013. godine primio 99 takvih pritužbi, u odnosu na 59 iz 2012. godine. Kutije za pritužbe koje su postavljene na više lokacija u zatvoru omogućavale su osuđenim i pritvorenim licima da podnose svoje pritužbe.

Vlasti su često sprovodile istrage kredibilnih optužbi za nehumane uslove, ali su obično istrage realizovane tek nakon medijskih kampanja ili preporuke ombudsmana.

Nezavisni monitoring: Vlada je dozvoljavala posjete zatvorima za nezavisne nevladine posmatrače, uključujući i grupe za zaštitu ljudskih prava i medije, kao i Međunarodni komitet Crvenog krsta. Tokom godine realizovane su i posjete lokalnih nevladinih organizacija i Evropske komisije. Čak i kada su posmatrači dolazili uz najavu neposredno prije same posjete, zatvorska uprava je posmatračima dozvolila da razgovaraju sa zatvorenicima bez prisustva stražara.

Predstavnici Kancelarije zaštitnika ljudskih prava i sloboda redovno su vršili obilazak zatvora bez prethodne najave i sastajali se sa pritvorenim i osuđenim licima.

Poboljšanja: Vlasti su nastavile da unapređuju zatvorski sistem. U zatvoru u Spužu renovirali su prostoriju za bračne posjete, sistem vodosnabdijevanja i kanalizacije, 44 prostorije za izdržavanje kazne, sedam kupatila i ambulantu u istražnom zatvoru. Renovirana je i prostorija za pritvor maloljetnika, posebna prostorija za osobe sa invaliditetom, te 12 prostorija za izdržavanje kraćih kazni. Pretrpanost istražnog zatvora u Podgorici značajno je smanjena. U zatvoru u Bijelom Polju vlasti su renovirale zajedničke prostorije za osuđena lica. Ministarstvo pravde, koje prati uslove u zatvorima i pritvorskim jedinicama, povećalo je broj osoblja. U okviru jednog twinning projekta koji finansira EU, vlasti su zajedno sa grupom NVO organizovale obuku za 20 zaposlenih u upravi zatvora i zatvorskih stražara iz Bijelog Polja o evropskim zatvorskim standardima. Zatvorske vlasti nastavile su saradnju sa NVO na realizaciji projekata rehabilitacije od zavisnosti od droge i resocijalizacije nakon puštanja na slobodu.

U svom izvještaju o posjeti policijskim prostorijama za pritvor 2013. godine, koji je objavljen 22. maja, CPT je uslove za pritvor u tim prostorijama policije opisao kao izrazito bolje u odnosu na posjetu 2008. godine. Radovi na renoviranju u centru bezbjednosti Bar i odjeljenju bezbjednosti Danilovgrad imali su za cilj uklanjanje nedostataka na koje je prethodno ukazao CPT, uključujući dostupnost dušeka i ćebadi za sva pritvorena lica, funkcionalan sistem ventilacije i zvono da se pozovu stražari.

d. Proizvoljno hapšenje ili pritvaranje

Ustav i zakon zabranjuju proizvoljna hapšenja i pritvaranja i vlasti su uglavnom poštovale te zabrane. Ipak, policija je često pribjegavala produženom pritvoru u pretkrivičnom postupku kao pomoćnom mehanizmu prilikom istrage krivičnih djela, te je tokom godine morao biti obeštećen čitav niz osoba zbog neopravdanog pritvora. Prema podacima Ministarstva pravde, vlasti su 2010. godine platili obeštećenje u 94 predmeta, 2011. u 132 predmeta, 2012. u 222 predmeta, a 2013. godine u 118 predmeta. Vlasti su od 2010. godine platile više od milion eura (1,25 miliona dolara) odštete zbog neopravdanog pritvora.

Uloga policije i bezbjednosnog aparata

Uprava policije, sa približno 5.000 pripadnika, koja uključuje i Graničnu policiju, zadužena je za sprovođenje zakona i održavanje javnog reda i mira i u principu je bila djelotvorna. Policija je pod nadzorom Ministarstva unutrašnjih poslova. Agencija za nacionalnu bezbjednost (ANB), formalno poseban organ u sklopu Vlade ali po mišljenju mnogih politička ruka vladajuće DPS, nadležna je za obavještajni i kontraobavještajni rad. Snage bezbjednosti su kršile ljudska prava, uključujući fizičko zlostavljanje pritvorenih lica.

Skupština je nadležna za vršenje demokratskog i građanskog nadzora nad radom vojske, policije i službi bezbjednosti. Nekažnjivost je i dalje problem kada su u pitanju snage bezbjednosti, uprkos poboljšanim unutrašnjim istragama. Savjet za građansku kontrolu rada policije je 23. januara naveo da je policija pod snažnim pritiskom koji dolazi od političkih struktura. I dalje su rijetki slučajevi procesuiranja policije zbog zloupotreba kao što su zlostavljanja osoba u policijskom pritvoru i pribavljanje dokaza iznuđivanjem. Za one koji su oglašeni krivima, kazne su bile blage.

Osnovni sud je osudio i izrekao kaznu policijskom službeniku Darku Laleviću tri mjeseca zatvora za prebijanje civila Ivana Rešetara i Radovana Ćipovića iz Danilovgrada. Oštećene strane su 19. oktobra tvrdile da su sudske vlasti pokušale da zataškaju predmet protiv drugog policijskog službenika iz Danilovgrada za kojeg tvrde da ih je pretukao u martu 2013. godine.

Skupština je 19. juna usvojila Zakon o osnovama obavještajno-bezbjednosnog sektora kojim se osniva Vijeće za nacionalnu bezbjednost i Biro za operativnu koordinaciju. Vijeće za nacionalnu bezbjednost je političko tijelo čija je nadležnost da utvrđuje politike i opšte ciljeve obavještajnog i bezbjednosnog sektora zemlje. Biro za operativnu koordinaciju nadzire koordinaciju operacija koje izvode obavještajne, vojne i bezbjednosne organizacije.

Policija je pokazala veću efikasnost u sprovođenju unutrašnjih istraga. Ipak, posmatrači ljudskih prava su i dalje izražavali zabrinutost malim brojem slučajeva koji su procesuirani kao rezultat optužbi za povrede ljudskih prava iz prethodnih godina. Tužilaštvo, koje je nadležno za sprovođenje istrage kod takvih povreda, rijetko je dovodilo u pitanje nalaz policije da je sila upotrijebljena u razumnoj mjeri. U slučajevima kada su sudovi utvrdili da je policija prekoračila razumnu upotrebu sile, kazne su obično bile blage. Posmatrači ljudskih prava su tvrdili da su građani nerado prijavljivali loše postupanje policije zbog straha od odmazde. U izvještaju o posjeti svoje delegacije 2013. godine, CPT je naveo da su mnoga lica koja je delegacija intervjuisala tvrdila da su se žalila predsjedavajućem tužiocu ili sudiji zbog zlostavljanja od strane policije ali da u pravilu nijesu dobili pravno zadovoljenje. Čak i u većini slučajeva u kojima bi pritvoreno lice pokazalo vidljive povrede, sudija ili tužilac po tom pitanju nijesu ništa preduzimali. Ostala pritvorena lica su CPT rekla da nijesu prijavila zlostavljanje tužiocu ili sudiji zbog zastrašivanja od strane policijskih službenika iz pratnje.

Gledište da lične i političke veze utiču na sprovođenje zakona je bilo široko rasprostranjeno. Male plate doprinijele su kontinuiranom prisustvu korupcije i neprofesionalnom ponašanju policijskih službenika (pogledati dio 4).

Domaće NVO navodile su korupciju, nedostatak transparentnosti i izloženost tužilaca i pripadnika Ministarstva unutrašnjih poslova uticaju vladajućih političkih partija kao prepreke u borbi protiv organizovanog kriminala.

Za razliku od prethodnih godina, policija je pokazala veću spremnost da suspenduje ili otpusti službenike koje je sud osudio ili koji su bili pod istragom zbog kršenja zakona.

Postupak lišenja slobode i postupanje u pritvoru

Za lišenje slobode potreban je sudski nalog ili „osnovana sumnja od strane policije da je osumnjičeni počinio krivično djelo”. Policija je lišenja slobode generalno vršila uz sudski nalog, na osnovu dovoljnih dokaza. Zakon predviđa da policija mora odmah da obavijesti lica lišena slobode o njihovim pravima, a nadležni organi su to pravo u principu poštovali. Nadležni organi imaju na raspolaganju najviše 24 časa da o lišenju slobode obavijeste porodicu, vanbračnog partnera ili nadležnu socijalnu ustanovu i obično su tako i radili. Policija može da zadrži osumnjičena lica do 48 sati prije nego što ih izvede pred sudiju i optuži. U izvještaju o činjenicama utvrđenim 2013. godine, CPT je naveo da je policija generalno poštovala zakonom propisane rokove. Prilikom izvođenja lica pred sud, sudija donosi početnu odluku o zakonitosti pritvora. Izvođenje pred sud uglavnom se vršilo u propisanom vremenskom roku.

Zakon omogućava pritvorenim licima da njihov advokat prisustvuje policijskom ispitivanju i sudskom postupku, ako je potrebno o trošku države na osnovu finansijskih potreba i drugih faktora. Zadržana lica su uglavnom imala brz pristup advokatu. Postoji mjera kaucije, ali sudovi je rijetko koriste jer malo koje pritvoreno lice može da sakupi potreban novac. Sudovi mogu da puste okrivljene bez kaucije i da ograniče njihovo kretanje, uvedu za njih obavezu javljanja ili da zadrže njihove pasoše ili druga dokumenta kako bi spriječili njihov bijeg. Nadležni organi su povremeno koristili mjere nadzora elektronskim putem da bi primijenili ograničenja. Zakon zabranjuje pretjerano kašnjenje u podizanju optužnica protiv osumnjičenih lica i u sprovođenju istrage, ali do takvih kašnjenja i dalje dolazi. Nije bilo prijava da su vlasti držale ljude u pritvoru bez prava komunikacije sa spoljnjim svijetom.

Od 2009. godine do avgusta 2014. Ministarstvo pravde je primilo 937 zahtjeva za naknadu štete zbog neopravdanog lišavanja slobode ili pritvora, a prihvatilo je 298 takvih zahtjeva. Ministarstvo je na preostalih 639 zahtjeva odgovorilo upućivanjem na parnični postupak.

Policija je i dalje pozivala kako svjedoke tako i osumnjičene na „informativne razgovore“ i često je koristila tu praksu da suzbije huliganstvo tokom fudbalskih utakmica i godišnje LGBT parade. Ovakva praksa obično nije podrazumijevala duže zadržavanje osumnjičenih ili podnošenje krivične prijave. Iako lica pozvana na razgovor imaju pravo da se ne odazovu, to se rijetko dešava.

Pritvor u pretkrivičnom postupku: Sudovi su često izricali mjeru pritvora za lica okrivljena u krivičnim predmetima. Zakon predviđa da inicijalno trajanje pritvora u pretkrivičnom postupku može biti do 30 dana, ali predviđa i mogućnost da ga tužioci produže za dodatnih pet mjeseci. U kombinaciji sa sudskim odlukama o produženju, ta povećanja omogućavaju organima da okrivljeno lice zakonito drže u pritvoru do tri godine od trenutka lišavanja slobode do završetka suđenja i izricanja presude. Okrivljeno lice ima pravo žalbe na odluku o pritvoru. Vlasti su tvrdile da lica pritvorena u pretkrivičnom postupku u prosjeku čine oko 42% ukupne zatvorske populacije, pri čemu pritvor u prosjeku traje 80 dana.

Tokom prvih šest mjeseci 2014. godine, ombudsman je primio 24 pritužbe zbog kašnjenja  u zakonskim postupcima. Brojni su primjeri da je država platila odštetu zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku. Sudovi su nastavili da smanjuju broj zaostalih predmeta uprkos povećanju ukupnog broja predmeta od 18% tokom 2013. godine. Prema izvještaju Sudskog savjeta za 2013, na kraju te godine bilo je 10.845 zaostalih predmeta, što je 31% manje u odnosu na 2012. I dalje postoji ozbiljna zabrinutost u pogledu pouzdanosti statističkih podataka kao pokazatelja kvalitativnog napretka. Postavilo se pitanje da li je u tim podacima uzeto u obzir često ukidanje odluka nižih sudova od strane viših sudova kojima se zahtijeva ponovno postupanje. NVO su tvrdile da apelacioni sudovi redovno ukidaju presude protiv visoko profilisanih ličnosti, a optužnice pojedinih tužioca su bilo toliko loše pripremljene da je rezultat bio oslobađanje od optužbe ili finansijsko obeštećenje za okrivljena lica.

U svom izvještaju od 27. aprila o radu Državnog tužilaštva, domaća NVO Alternativa kritikovala je godišnji izvještaj tužilaštva i tvrdila da je usmjeren na statističke podatke na račun suštinskih problema kao što je neuspjeh tužilaštva u istraživanju korupcije i drugih teških krivičnih djela u okviru isključive nadležnosti tužioca.

Amnestija: U skladu sa Zakonom o amnestiji iz 2013. godine, vlasti su u prvih deset mjeseci 2014. pomilovale 32 osuđenika. Zakonom je zabranjena amnestija lica koja su na izdržavanju kazne za teška ubistva, ratne zločine, silovanje, trgovinu ljudima i narkoticima i pripadništvo i formiranje kriminalnih organizacija, ali NVO Centar za građansko obrazovanje je tvrdila da vlasti olako daju amnestiju, čak i za najteža krivična djela.

e. Uskraćivanje pravičnog javnog suđenja

Ustav i zakoni predviđaju nezavisno pravosuđe, ali su neke NVO, međunarodne organizacije i pravni eksperti tvrdili da pritisak izvršne vlasti i politike, kao i korupcija, u velikoj mjeri utiču na tužioce i sudije. Imenovanje sudija i tužilaca i dalje je ispolitizovano zbog snažnog uticaja političkih partija na pravosuđe. Nedovoljno finansiranje, nedostatak resursa i organizacije i dalje ometaju djelotvornost sudstva. Ipak, vlast je nastavila da ostvaruje napredak u reformi pravosuđa jačanjem nezavisnosti, odgovornosti i kapaciteta sudija i tužilaca, intenziviranjem obuke i poklanjanjem pažnje tehničkim pitanjima, unapređenjem kadrovskih i tehničkih resursa, te povećanjem transparentnosti sudskih presuda. U cilju povećanja profesionalizma u pravosuđu, Centar za obuku nosilaca pravosudne funkcije, kao nezavisni organ u sastavu Ministarstva pravde, i međunarodna zajednica organizovali su obuke za sudije i tužioce.

Prema tvrdnjama Centra za demokratsku tranziciju (CDT), sudovi i tužilaštva nijesu bili posvećeni komunikaciji sa građanima i nijesu objavljivali dokumenta od javnog interesa, kao što su budžeti sudova. NVO Akcija za ljudska prava je kritikovala nedostatak transparentnosti u radu Tužilačkog savjeta i tvrdila da je Savjet imenovao 106 tužilaca u periodu od 2009. do 2013. godine a da je samo u pet slučajeva obrazložio razloge zbog kojih su oni izabrani. Vrhovno državno tužilaštvo i CDT su 1. avgusta potpisali Memorandum o razumijevanju kojim je uspostavljen okvir za informisanje javnosti u cilju povećanja transparentnosti rada pravosuđa.

Prilikom predstavljanja Skupštini godišnjeg izvještaja o radu sudstva, predsjednica Vrhovnog suda Vesna Medenica rekla je da se nastavlja politički uticaj na sudije i tužioce ali da ga je manje.

Povrede sudskog postupka i dalje su prisutne. NVO Centar za građansko obrazovanje je zatražila od Ustavnog suda da ocijeni rad Vlade u imenovanju i razrješenju sudija za prekršaje. U svom izvještaju, Centar tvrdi da su sudovi za prekršaje u periodu od septembra 2011. godine do maja 2014. osudili 439 lica na zatvor zbog kršenja zakona o prekršajima, koji ne propisuje slanje u zatvor kao kaznu.

U prvih šest mjeseci 2014, vlasti se pokrenule postupak za razrješenje Radomira Sekulića, sudije Osnovnog suda u Ulcinju, nakon što su viši sudovi ukinuli veliki broj njegovih odluka. Vlada nije inicirala disciplinske postupke protiv tužilaca po osnovu nesavjesnog obavljanja tužilačke dužnosti.

Sudski postupci

Suđenja u krivičnim postupcima su u principu javna, ali sudovi mogu neke sjednice zatvoriti za javnost kada svjedok koga štiti država daje iskaz i u drugim osjetljivim slučajevima. Suđenja maloljetnicima takođe su zatvorena za javnost. Porota se ne koristi, a sudije profesionalci predsjedavaju suđenjem. U krivičnim postupcima nema sudija porotnika niti porote. Okrivljena lica imaju pravo da prisustvuju suđenju i da se pravovremeno posavjetuju sa advokatom u pretkrivičnom i sudskom postupku. Advokat se obezbjeđuje o javnom trošku kada je okrivljeni osoba sa invaliditetom, lice zadržano u pritvoru, slabog materijalnog stanja ili kada optužnica povlači potencijalnu kaznu dužu od 10 godina zatvora. Nedostatak javnih finansijskih sredstava i dalje je dovodio u pitanje pružanje besplatne pravne pomoći. Vlasti su uglavnom poštovale prava okrivljenih lica, mada su NVO izvijestile o nekoliko slučajeva u kojima je povrijeđeno pravo okrivljenih lica na pravično suđenje. Sistemske slabosti, kao što su politički uticaj i dugotrajni postupci, smanjili su povjerenje javnosti u efikasnost i nepristrasnost pravosuđa.

Prema Ministarstvu pravde, svi osnovni sudovi imali su kancelarije za pravnu pomoć, ali javnost nije bila dovoljno upoznata sa mogućnositma obezbjeđenja besplatne pravne pomoći kako u građanskim tako i u krivičnim predmetima, što je za rezultat imalo neadekvatno korišćenje ovog resursa.

Okrivljena lica po zakonu uživaju pretpostavku nevinosti, a nadležni organi su obavezni da pritvorena lica sobavijeste o osnovama za izricanje pritvora. Takođe  imaju pravo da se brane ćutanjem, da traže branioca i da osobu po svom izboru obavijeste o pritvaranju. Okrivljena lica i njihovi branioci imaju pravo pristupa dokazima u posjedu vlasti koji su relevantni za njihove slučajeve ako to ne ugrožava istragu, nacionalnu bezbjednost ili zaštitu svjedoka.

Sudovi mogu suditi okrivljenima u odsustvu, ali po zakonu moraju ponoviti suđenje u slučaju naknadnog lišenja slobode osuđenih lica. I odbrana i tužilaštvo imaju pravo žalbe.

Sporazumi o priznanju krivice i dalje su rijetki, ali se sve više prihvataju nakon što su se tužioci i sudije upoznali sa postojanjem ove alternative i prošli obuku kako da je koriste. Okrivljena lica su 2013. godine samo u 14 predmeta prihvatila sporazume o preuzimanju krivice, predviđene za krivična djela za koja je propisana kazna zatvora do 10 godina.

NVO Centar za demokratiju i ljudska prava, uz podršku OEBS-a, pratio je suđenja tokom 2013. godine i naveo da su sudovi uglavnom poštovali pretpostavku nevinosti.

Politički zatvorenici i pritvorenici

Nije bilo izvještaja o političkim zatvorenicima i pritvorenicima.

Građanski sudski postupci i pravni lijekovi

Ustav i zakoni predviđaju nezavisno pravosuđe u parničnim predmetima i građani su imali pristup sudovima kako bi podnosili tužbe radi nadoknade štete zbog povrede ljudskih prava zagarantovanih ustavom. Iako su strane pokretale parnice navodeći povredu ljudskih prava i ponekad ih dobijale, percepcija da je sistem podložan nepotizmu, korupciji i političkom uticaju dovela je do visokog stepena nepovjerenja građana. Kako tvrde NVO, sudovi su u većini predmeta ili odbacili parnice koje uključuju povrede ljudskih prava i zlostavljanje ili su po njima postupali sporo.

Pojedinci se na odluke osnovnog suda mogu žaliti Ustavnom sudu. Približno 85% svih predmeta  podnijetih Ustavnom sudu odnosili su se na navodne povrede ljudskih prava. Ustavni sud ne donosi presude, već samo ispituje navodnu povredu ljudskog prava. Ukoliko sud utvrdi da je došlo do povrede ljudskih prava, on ukida presudu nižeg suda i upućuje predmet relevantnom sudu ili drugom organu da ispravi nastalu povredu. Sudije Vrhovnog suda i dalje navode da je Ustavni sud prekoračio svoja ovlašćenja kada je ukidao odluke Vrhovnog suda u pogledu povreda ljudskih prava.

Vlada je uglavnom poštovala odluke domaćih sudova koje se odnose na ljudska prava. Za povrede ustavom zaštićenih ljudskih prava postoje i upravni pravni lijekovi, ali ostvarivanje te zaštite nije ni lako dostupno niti efikasno. Građani mogu upućivati pritužbe na zloupotrebu ovlašćenja od strane policije Savjetu za građansku kontrolu rada policije, ali Savjet može samo da daje preporuke za djelovanje direktoru policije ili ministru unutrašnjih poslova. Kako tvrde u Savjetu, u periodu između 2009. i 2013. godine Savjet je razmatrao 176 pritužbi na zloupotrebu ovlašćenja od strane policije i za 63 je utvrdio da su opravdane. Savjet je dao preporuke nadležnim organima u pogledu pravnog lijeka u 44 predmeta, a organi su uglavnom poštovali te preporuke.

Odluke regionalnog suda za ljudska prava

Nakon iscrpljivanja nacionalnih pravnih lijekova, pojedinci – bez obzira na svoje državljanstvo – se mogu žaliti zbog navodnog kršenja Evropske povelje o ljudskim pravima od strane države Evropskom sudu za ljudska prava (ECHR).  Kako je odmicala kandidatura zemlje za članstvo u EU, građani su sve više tražili pravno zadovoljenje od suda da zaštiti njihova ljudska prava. U periodu od 2006. do 2013. godine sud je primio 1.622 tužbe. U istom periodu razmatrao je 872 tužbe i u 16 predmeta utvrdio da je država odgovorna za najmanje jednu povredu prava podnosioca tužbe. Većina predmeta odnosila se na nepravične i duge postupke, neizvršenje naloga suda i predmete vezane za imovinska prava koji uključuju spor sa državom. Nije bilo zvaničnih mehanizama za praćenje implementacije odluka ECHR od strane države.

Restitucija

Četiri najveće vjerske zajednice u Crnoj Gori (srpska pravoslavna, crnogorska pravoslavna, islamska i rimokatolička) nastavile su brojna potraživanja povraćaja imovine oduzete tokom komunističkog perioda u bivšoj Jugoslaviji, ali nije bilo napretka u okolnostima kontinuiranog odsustva zakona koji bi se posebno bavio povraćajem nacionalizovane imovine vjerskih zajednica.

Napredak u predmetima restitucije koja nije povezana sa vjerskim zajednicama je bio spor. Prema godišnjem izvještaju Ministarstva finansija za 2013, čak 10.847 građana je podnijelo zahtjev za restituciju u periodu između 2004. godine i decembra 2014. Zaključno sa julom, riješeno je 5.780 (53%) zahtjeva, od čega 3.671 u korist podnosilaca zahtjeva. Ministarstvo je takođe izvijestilo da je fond za restituciju, koji je osnovan da bi se isplatili zahtjevi, primio 1.360 pravosnažnih sudskih odluka kojima se odobrava obeštećenje od preko 211 miliona eura (264 miliona dolara). U većini slučajeva (789 predmeta), obeštećenje se sastojalo od kombinovanja gotovog novca i državnih obveznica. U preostalim predmetima (njih 166), podnosioci zahtjeva su dobili povraćaj imovine ili, kada fizički povraćaj nije bio moguć, drugo zemljište u vlasništvu države. Pojedini podnosioci zahtjeva za restituciju su tvrdili da postupak restitucije nije bio transparentan i da je u postupku bilo navodne korupcije.

f. Proizvoljno zadiranje u privatnost, porodični život, dom i prepisku

Ustav i zakon zabranjuju takvo miješanje bez sudskog naloga ili ukoliko to nije pravno neophodno, a zabranjuju i policiji da vrši pretres stana ili da sprovodi tajne operacije ili operacije praćenja bez naloga. Nije bilo izvještaja da vlasti nijesu poštovale te zabrane u pogledu fizičkog pretresa i pretresa imovine. Bilo je nekoliko izvještaja o lošem ponašanju policije tokom pretresa privatnog doma.

Zakon zahtijeva da ANB dobije sudsko ovlašćenje za prisluškivanje, ali prema navodima aktivista za ljudska prava vlasti su prisluškivale i pratile opozicione partije, međunarodnu zajednicu, NVO i druge grupe bez odgovarajućeg sudskog ovlašćenja. Mnogi pojedinci, političke stranke, organizacije i strane misije funkcionisali su polazeći od pretpostavke da su praćeni.

Mediji su opširno izvještavali o navodima da vlasti nijesu dostavile informacije o tome kako su postupali sa podacima prikupljenim tokom tajnog nadzora a koji se nijesu koristili u krivičnim predmetima.

NVO Akcija za ljudska prava je 24. februara izdala saopštenje u kojem javno kritikuje odredbu Zakona o strancima koja vlastima dozvoljava da uskrate strancima privremeni ili stalni boravak samo na osnovu negativnog mišljenja koje daje ANB. Vlasti su u prošlosti nekoliko puta odbile da daju boravak sveštenstvu Srpske pravoslavne crkve (SPC) pozivajući se na razloge koje je opozicija opisala kao politički motivisane.

Agencija za zaštitu ličnih podataka (AZLP), kao državna organizacija, konstatovala je da je najčešći oblik povrede privatnosti predstavljala pretjerana upotreba javnog video nadzora od strane javnih i privatnih institucija i komercijalnih objekata bez pribavljene potrebne dozvole od strane Agencije. Dozvolu je potrebno pribaviti prije postavljanja opreme za nadzor na javnim mjestima. Agencija je takođe konstatovala problem pretjerane upotrebe ličnih podataka iz javnih evidencija, naročito onih koje vode sistem zdravstva i finansijske institucije.

AZLP je 6. marta konstatovala da administracija Grada Podgorica kojim upravlja DPS nije povrijedila privatnost građana kada je ulazila u privatnu imovinu građana da bi ih anketirala prije lokalnih izbora u Podgorici u maju. Opozicione stranke su tvrdile da je anketiranje od strane gradskih službenika predstavljalo vršenje pritiska na potencijalne glasače i da takvo anketiranje treba da sprovodi samo državni Zavod za statistiku koji je neutralniji.

Nastavljena je parnica po tužbi NVO MANS protiv policije zbog nezakonitog praćenja njihove komunikacije elektronskom poštom. Policijski službenik Siniša Stojković je 6. juna svjedočio da su tužilaštvo i Centar bezbjednosti Bijelo Polje zatražili od policije iz Podgorice da istraži kako je MANS došao do video snimka vjenčanja narko bosa Safeta Kalića. Na video snimku, iz 2010. godine, se na vjenčanju vidi nekoliko službenika ANB.

U prvih osam mjeseci, troje građana je zatražilo dozvolu da izvrše uvid u tajne policijske dosjee koji su o njima vođeni od 1945. do 1989. godine. ANB je odobrila jedan zahtjev, a u dva slučaja je navela da nije pronašla dosje.

Dio 2. Poštovanje građanskih sloboda, uključujući:

a. Slobodu govora i štampe

Ustav i zakoni predviđaju slobodu govora i štampe, ali je Vlada nastavila da primjenjuje određena ograničenja.

Sloboda govora: Pojedinici uglavnom mogu javno ili privatno da kritikuju vlast bez odmazde. Bilo je izvještaja da su vlasti nezakonito nadzirale komunikaciju između članova građanskih organizacija. Zakonom je inkriminisano podstrekivanje nacionalne, rasne i vjerske mržnje i netrpeljivosti i propisuje kaznu zatvora od šest mjeseci do 10 godina.

Sloboda štampe: Štampane medije su činile privatne novine, kao što su Vijesti i Dan, te Pobjeda koja je u državnom vlasništvu, sve sa nacionalnim tiražom. Nezavisni mediji su uglavnom izražavali vrlo raznolike političke i društvene stavove. Bilo je nekoliko fizičkih napada na novinare opozicionih ili nezavisnih medija, a nezavisni mediji su navodno bili izloženi političkom i ekonomskom pritisku.

Dvojica poslanika koji predstavljaju nacionalne stranke Albanaca su 5. novembra podnijeli krivične prijave protiv crnogorskog izdanja senzacionalističkog srpskog štampanog tabloida Informer optužujući ga za „širenje rasne i vjerske mržnje“ zbog članka sa naslovne strane njegovog izdanja od 16. oktobra, u kojem je koristio zapaljivu retoriku i pogrdne nacionalne nazive protiv Albanaca.

Pojedini mediji, kao što su Dan, Vijesti i Monitor, pokazali su spremnost da kritikuju Vladu, ali njihovo izvještavanje je povremeno sadržalo lične napade koji su odražavali poslovne ili političke interese njihovih vlasnika. Prisutnost novinskih članaka i televizijskih programa sa kritičkim odnosom prema vlastima ukazivala je na to da autocenzura na predstavlja veliki problem. Kada se tome dodaju nedostatak obuke, neetičke profesionalne prakse i niske zarade, takvi pritisci su povremeno doprinosili pristrasnom izvještavanju.

U dubokoj podjeli između provladinih i opozicionih medija nije bilo promjene, što je spriječilo uspostavljanje funkcionalnog i jedinstvenog samoregulatornog mehanizma za novinare. Važniji mediji povezani sa opozicijom (Dan, Vijesti, TV Vijesti, i Monitor) odbili su da se pridruže medijskom Savjetu za samoregulaciju koji je osnovan 2012. godine zbog njegove povezanosti sa Vladom.

Opozicioni dnevni list Dan je 1. marta je slijedio praksu TV Vijesti i dnevnog lista Vijesti i uveo sopstvenog „ombudsmana“ da rješava pritužbe čitalaca u pogledu navodnih kršenja novinarske etike. NVO Akcija za ljudska prava je u septembru objavila izvještaj o praćenju medija u kojem je tvrdila da se Savjet više bavio navodnim kršenjima od strane organizacija izvan Savjeta nego onim kršenjima koja se odnose na njegovih 19 članova.

Grčko preduzeće Media Nea (koje je već bilo vlasnik lista Dnevne novine) je 1. decembra formalno peuzelo u vlasništvo dnevnik Pobjeda, platilo 750.000 eura (938.000 dolara) i imenovalo novog glavnog urednika. Prodaja je uslijedila nakon nekoliko prethodnih pokušaja Vlade da proda svoj udio od 86% u tom dnevnom listu. Pobjeda je 11. avgusta proglasila stečaj zbog nagomilanih poreskih dugova u iznosu od 1,15 miliona eura (1,44 miliona dolara).

Prije prodaje, opozicioni političari su nastavili sa tvrdnjama da Pobjeda služi kao Vladin instrument za diskreditovanje oponenata, uključujući i opozicione političare, neke vlasnike privatnih medija, članove međunarodne zajednice i NVO. Privatni mediji su tvrdili da državna preduzeća i pojedina privatna preduzeća bliska Vladi otvoreno favorizuju državni dnevni list Pobjeduprilikom reklamiranja, iako te novine imaju manji tiraž. Iz NVO Centar za građansko obrazovanje su 18. decembra naveli da je Vlada 59% svojih oglasa u štampanim medijima u 2013. godini objavila u Pobjedi.

Vladini protivnici su nastavili da tvrde da je nacionalni radio i televizijski emiter,  Radio-televizija Crne Gore, i dalje pod kontrolom vladajućih političkih struktura. Takođe su tvrdili da, uprkos određenim poboljšanjima, javni emiter favorizuje Vladu u svojoj programskoj politici, izvještavanju i gledištima.

Nasilje i uznemiravanje: Predstavnici medija, posebno novinari nezavisnog dnevnog lista Vijesti i prosrpskog Dana, i dalje su meta prijetnji i fizičkih odmazdi.

Osnovni sud u Nikšiću je 10. decembra osudio vlasnika lokalnog pogrebnog preduzeća i petoro njegovih pomagača zbog prebijanja novinarke lista DanLidije Nikčević 3. januara ispred dopisništva tog dnevnog lista u Nikšiću. Novinarka je prije toga pisala o navodnim mutnim poslovima preduzeća. Petoro lica je osuđeno na zatvorske kazne od 11 do 15 mjeseci. Napad na Lidiju Nikčević je izazvao snažnu osudu od strane lokalnih i stranih institucija. Predstavnica OEBS-a za slobodu medija Dunja Mijatović ga je je opisala kao „poslednji u nizu nasilnih incidenata uperenih protiv novinara i medija”.

Imovina Vijesti i dalje je bila meta napada. Dana 13. februara zapaljeno je vozilo koje pripada dnevnom listu, što je peto vozilo koje pripada preduzeću zapaljeno od 2011. godine. Prema navodima direktora Vijesti, to je bio 15. napad na imovinu i zaposlene u Vijestima u sedam godina.

Vlasti su pri kraju godine krivično gonile dva lica optužena za aktiviranje snažne eksplozivne naprave ispod prozora kancelarije glavnog urednika Vijesti. Iako se eksplozija mogla čuti kilometrima daleko u eksploziji nije bilo povrijeđenih.

Sudovi su postigli mali napredak u predmetima čiji postupak je još u toku a koji se odnose na napade na medije. Ubistvo glavnog urednika lista Dan 2004. godine, iz vremena prije sticanja nezavisnosti, i dalje nije riješeno. Navodeći povredu prava na pravično suđenje u obrazloženju, Ustavni sud je 23. jula ukinio presude Vrhovnog i Apelacionog suda kojima je Damir Mandić proglašen krivim, a koga su tužioci optužili za saučesništvo u ubistvu, i predmet vratio na ponovno suđenje. Drugi mogući počinioci nijesu poznati.

Komisija od 11 članova koju je Ministarstvo unutrašnjih poslova osnovalo u novembru 2013. da prati sprovođenje istraga o napadima i prijetnjama protiv novinara počela je rad 6. februara. Komisiju su činili šest predstavnika Državnog tužilaštva, Uprave policije i Agencije za nacionalnu bezbjednost, kao i četvoro novinara i predstavnik civilnog društva. Predsjednik Komisije bio je zamjenik glavnog urednika lista Dan. Nakon što je ANB obavila procjenu bezbjednosti, Ministarstvo unutrašnjih poslova se 27. februara saglasilo sa zahtjevom Komisije da se Tufiku Softiću dodijeli cjelodnevna policijska zaštita. Softić, nezavisni novinar koji je za Vijesti i Monitor pisao o organizovanom kriminalu, bio je žrtva neriješenih napada 2007. i 2011. godine, a on i njegova porodica su i dalje primali prijetnje po  bezbjednost.

Propisi o kleveti/nacionalna bezbjednost: Iako je Skupština dekriminalizovala klevetu 2011. godine, mediji se i dalje suočavaju sa optužbama za klevetu u parničnim postupcima.

Navodeći „povredu ustavnih prava i sloboda građana“ kao razlog, sudske vlasti su dva puta (2. jula i 30. oktobra) zabranile distribuciju sadržaja crnogorskog izdanja senzacionalističkog srpskog tabloida Informer. Zabranjeni članci sadržali su pornografske fotografije na naslovnoj strani navodno poznate NVO aktivistkinje, a koje je Informer preštampavao nekoliko sedmica. Lokalne NVO, većina političkih partija (osim DPS), kao i članovi međunarodne zajednice, uključujući strane ambasade i OEBS, javno su osudili novinske članke kao oblik zastrašivanja. Uprkos sudskim odlukama, objavljivanje se nastavilo. Dvojica poslanika koji predstavljaju nacionalne stranke Albanaca su 5. novembra podnijeli krivične prijave protiv Informeraoptužujući ga za „širenje rasne i vjerske mržnje“ protiv etničkih Albanaca koji žive u zemlji. Državni tužilac je krajem godine pokrenuo istragu o tim navodima.

Internet slobode

Vlada nije ograničavala ili ometala pristup internetu ili cenzurisala sadržaj na internetu, ali je bilo kredibilnih izvještaja da prati privatnu komunikaciju preko interneta bez odgovarajućih zakonskih ovlašćenja. NVO su tvrdile da su policija i obavještajne službe nezakonito prikupljale podatke vezane za korišćenje mobilnih telefona i interneta od strane građana. Prema najnovijim podacima Vladinog Zavoda za statistiku iz novembra 2013. godine, 56 % domaćinstava je imalo pristup internetu. Prema istraživanju Internet Live Stats survey od 5. oktobra, u zemlji je bilo 364.978 aktivnih korisnika interneta, što predstavlja 58,2% ukupnog broja stanovnika.

Akademske slobode i kulturna dešavanja

Nije bilo ograničavanja akademskih sloboda ili kulturnih dešavanja od strane vlasti.

b. Sloboda mirnog okupljanja i udruživanja

Sloboda okupljanja

Ustav i zakoni predviđaju slobodu okupljanja, a vlasti su uglavnom poštovale to pravo. Širok spektar društvenih, kulturnih i političkih organizacija funkcionisao je bez ometanja, ali su vlasti u nekoliko slučajeva uskratile nezadovoljnim radnicima pravo na okupljanje i izražavanje nezadovoljstva.

Da bi se održao javni skup bilo koje vrste, organizatori o tome moraju da obavijeste Ministarstvo unutrašnjih poslova, koje nadzire rad policije. Policija je odbila više zahtjeva za dobijanje dozvole za okupljanje, a većinu njih podnijeli su nezadovoljni radnici. U zabranjene proteste spadaju okupljanja radnika mašinskog preduzeća Metalac iz Nikšića, preduzeća Gornji Ibar iz Rožaja, preduzeća Radoje Dakić iz Podgorice i Rudnika boksita Nikšić. Vlasti su uskratile dozvolu za okupljanje koju su tražili radnici sa invaliditetom iz Bijelog Polja.

Policija je tvrdila da je zabranila okupljanja koja bi narušavala javni red i mir i otežavala saobraćaj. U nekim slučajevima vlasti su ponudile demonstrantima druge lokacije za proteste. U nekoliko slučajeva kada su protesti održani bez odobrenja ili kada demonstranti nijesu poštovali naređenje policije da se raziđu, policija je privodila demonstrante na ispitivanje i protiv njih pokrenula prekršajne postupke. Ustavni sud počeo je razmatranje inicijative koju je NVO Građanska alijansa podnijela 2011. za ocjenu ustavnosti Zakona o javnim okupljanjima, čije pojedine odredbe po mišljenju Građanske alijanse predstavljaju neustavnu povredu odredbi Ustava o slobodi okupljanja.

Policija je 15. februara upotrijebila suzavac da rasturi grupu od oko 200 demonstranata koji su bacali kamenje i zahtijevali ostavku funkcionera Vlade koje su optužili za korupciju i odgovornost za ekonomske probleme u zemlji. U sukobima je povrijeđeno devet policijskih službenika. Policija je pritvorila 20 demonstranata. Organizatori su tvrdili da je policija, umjesto da uhapsi pojedince koji su koristili priliku da službenike policije i njihova vozila gađu kamenjem, uhapsila poznate kritičare režima, uključujući novinara Marka Milačića i portparola opozicione grupacije Forum 2010, Bobana Batrićevića. Vlasti su Milačića i Batrićevića pustili na slobodu nakon 48 sati.

Sloboda udruživanja

Ustav i zakoni predviđaju slobodu udruživanja, a vlasti su uglavnom poštovale to pravo.

c. Sloboda vjeroispovijesti

Pogledati Izvještaj Stejt departmenta o međunarodnim vjerskim slobodama na  www.state.gov/religiousfreedomreport/.

d. Sloboda kretanja, interno raseljena lica, zaštita izbjeglica i apatridi

Ustav i zakoni predviđaju slobodu kretanja u zemlji, putovanja u inostranstvo, emigraciju i repatrijaciju, a vlasti su u praksi uglavnom poštovale ova prava.

Vlasti su, uglavnom, sarađivale sa Kancelarijom visokog komesara UN za izbjeglice (UNHCR) i drugim humanitarnim organizacijama u pružanju zaštite i pomoći raseljenim licima, izbjeglicama, izbjeglicama u povratku, tražiocima azila, apatridima i drugim relevantnim licima.

Interno raseljena lica

Vladina ministarstva i UNHCR su nastavili pružanje pomoći za nekoliko hiljada raseljenih lica da podnesu zahtjev za dobijanje statusa stranaca sa stalnim mjestom boravka prije isteka roka do 31. decembra. Po procjenama, ovu populaciju prvenstveno čini 900 lica koja su izbjegla iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine u periodu 1991-1995, a koja su od strane Vlade nazvana raseljena lica, i 5.800 lica koja su izbjegla sa Kosova 1999. godine, a koja su nazvana interno raseljena lica (IDPs).

Vlada je ostvarila ograničen napredak u rješavanju zakonskog statusa raseljenih i interno raseljenih lica, koja su se suočavala sa teškoćama u pribavljanju dokumenata za prijavu za sticanje statusa stalnog nastanjenja, posebno u pogledu regulisanja prethodno neprijavljenog rođenja djece i plaćanja taksi potrebnih za dobijanje dokumenata. Da bi ubrzali ovaj proces, Ministarsto unutrašnih poslova i Ministarstvo rada i socijalnog staranja su sa UNHCR potpisali Memorandum o saradnji. Memorandumom se zahtijeva saradnja u praćenju i promovisanju napretka u podnošenju zahtjeva, uključujući kampanje, posjete na tarenu i pomoć podnosiocima zahtjeva da pribave neophodna dokumenta na lokalnom nivou i u zemljama porijekla. Vlade Crne Gore i Kosova organizovale su mobilne timove da pomognu raseljenim Romima, Aškalijima i Egipćanima u kampu Konik u Podgorici i u drugim mjestima u Crnoj Gori da pribave lična dokumenta. Uprkos ovim naporima, interno raseljena lica i raseljena lica su se i dalje suočavala sa preprekama u pokušaju da steknu pravni status. Mnogi od njih nemaju finansijska sredstva potrebna za pribavljanje dokumenta u zemlji ili za putovanje u zemlje rođenja da ih pribave. U pojedinim slučajevima njihovi roditelji ili nadležni organi ih nikada nijesu upisali u matične knjige rođenja ili državljana. Vlada nije usvojila izmjene i dopune zakona kojima bi uspostavila postupke za registrovanje djece Roma, Aškalija i Egipćana čiji roditelji ih nijesu upisali u matične knjige odmah po rođenju. Vlada je za dodatnih 12 mjeseci produžila rok za podnošenje zahtjeva, koji je inicijalno trebalo da istekne do kraja 2013. godine. Vlasti su navele da će, nakon isteka tog roka smatrati, da svi oni koji nijesu podnijeli zahtjev u zemlji borave nezakonito.

Prema Ministarstvu unutrašnjih poslova, zaključno sa 30. septembrom je zahtjeve podnijelo 10.865 osoba, ili 66% procijenjenog broja raseljenih i interno raseljenih lica kada se računa po registru iz 2009. godine. Od tog broja, za 9.600 lica je odobren status stranca, dok je još 1.100 zahtjeva za statusom stranca u postupku odobravanja. Dodatnih 1.100 osoba je steklo crnogorsko državljanstvo. UNHCR i njegovi partneri NVO su u junu i julu sproveli terensku verifikaciju interno raseljenih lica sa Kosova i utvrdili da još najmanje 1.494 lica treba pomoć za podnošenje zahtjeva za status stranca. Poređenjem različitih vladinih registara, UNHCR je identifikovao dodatnih 486 lica iz Bosne i Hercegovine i Hrvatske kojima je potrebna pomoć.

Od 2012. godine, vlasti su u postupku odobravanja državljanstva za oko 1.650 izbjeglica crnogorskog porijekla iz Albanije koji su ušli u zemlju po osnovu sporazuma iz 1991. godine između Jugoslavije i Albanije.

Većina raseljenih lica i dalje ima privremen status i ograničena prava, čime se povećava njihova ekonomska i društvena ranjivost, Kako bi se promovisala radna i socijalna prava raseljenih i interno raseljenih lica, Vlada je produžila rok važenja uredbe o pravima na zaposlenje raseljenih i interno raseljenih lica do juna 2015. godine za one koji još nijesu podnijeli zahtjeve za sticanje statusa stranaca sa privremenim ili stalnim mjestom boravka.

Veliki broj interno raseljenih lica je nastavio da živi u uslovima koji ne zadovoljavaju osnovne standarde, da se muči sa plaćanjem stanarine u privatnom smještaju ili plaši izbacivanja iz nelegalno zaposjednutih prostora poznatih kao neformalni kolektivni kampovi. Čak 1.800 Roma sa Kosova ostalo je u naselju u Beranama i u dva kampa u Podgorici, dok je otprilike 250 kosovskih Srba ostalo da živi u kolektivnom smještaju u Beranama koji ne zadovoljava osnovne standarde. U okviru napora da se poboljša stanje u kampu Konik u Podgorici, Vlada je do kraja 2013. godine obezbijedila 156 kontejnerskih  objekata za stanovanje. Međunarodni donatori su nastavili da obezbjeđuju pomoć za stanovnike kampa.

Vlada je takođe završila postavljanje 100 kontejnerskih objekata za stanovanje koje je kao humanitarnu pomoć donirala jedna strana vlada.

Zajedno sa Hrvatskom, Srbijom i Bosnom i Hercegovinom, Crna Gora je članica Regionalnog programa za stanovanje, koji podržavaju međunarodni donatori, od koga se očekuje da će obezbijediti trajna i održiva rješenja za raseljena i interno raseljena lica.

Elektroprivreda Crne Gore je 1. aprila isključila snabdijevanje električnom energijom za 105 izbjegličkih porodica iz kampa Konik. Snabdijevanje je ponovo uspostavljeno nakon provjere pravnog statusa stanovnika kampa i kada su se stanovnici saglasili da plate dio svojih računa za struju.

Ograničen pristup zaposlenju podstakao je mnoga raseljena lica da se počnu baviti djelatnostima na sivom tržištu. Lošim ekonomskim izgledima posebno su bili pogođeni Romi, Aškalije i Egipćani sa Kosova, i sve starija populacija kosovskih Srba u Beranama, koji su i dalje najmarginalizovaniji i najugroženiji segment populacije raseljenih lica/izbjeglica. Oko 2.000 osoba sa statusom raseljenih i interno raseljenih lica ostali su u privatizovanim objektima jedva primjerenim za stanovanje.

Iako zakon predviđa za „strance sa stalnim boravkom“ ista prava kao i za državljane, sa izuzetkom prava glasa, njihov pristup zaposlenju, obrazovanju, a ponekad i specijalizovanoj medisinkoj pomoći im je bio ograničen zbog teškoća u pribavljanju dokumentacije.

Vlada je nastavila da podstiče raseljena i interno raseljena lica da se vrate u zemlje porijekla, ali je repatrijacija svedena na minimum usljed želje mnogih raseljenih i interno raseljenih lica da ostanu, zbog straha od odmazde u zemlji porijekla i nedostatka sredstava. Tokom godine u zemlju porijekla se vratilo 12 romskih porodica sa 54 člana.

Zaštita izbjeglica

Pristup azilu: Zakon omogućava davanje azila ili izbjegličkog statusa i Vlada je uspostavila sistem za pružanje zaštite izbjeglicama u kome u principu nema diskriminacije. Put do državljanstva je stajao na raspolaganju samo izbjeglicama koje imaju status raseljenih lica.

Pristup osnovnim uslugama: Uslovi za izbjeglice su varirali. Oni koji u zemlji imaju rođake ili imovinu mogli su da nađu smještaj i da se spoje sa članovima porodice. Na osnovu zajedničkog istraživanja koje su 2011. godine sproveli Vlada, OEBS i UNHCR, većina ranjivih i raseljenih lica živjela je u porodičnom smještaju, dok su ostali živjeli u naseljima sa uslovima za stanovanje ispod standarda, koji su osmišljeni kao privremeni smještaj.

Ministarstvo rada i socijalnog staranja je 3. februara otvorilo novi, 1,8 miliona eura (2.25 miliona dolara) vrijedan centar za smještaj lica koja traže azil, koji su sufinansirali Ministarstvo i EU uz podršku UNHCR. Posmatrači su opisali centar, u koji može da se smjesti 65 lica, kao važan korak u pomaganju sve većem broju tražilaca azila da se smjesti u zemlji. Prethodno su vlasti smještale tražioce azila u privatne stambene zgrade u Podgorici. Azilanti po čijim zahtjevima još nije riješeno, bez obzira na zemlju porijekla, mogli su da ostanu u zemlji dok Ministarstvo unutrašnjih poslova ili Državna komisija za rješavanje po žalbama za azil ne odluči po njihovom zahtjevu. Kapacitet Vlade da rješava zahtjeve za azilom i dalje je problematičan.

U prvoj polovini godine, Kancelariji za azil Ministarstva unutrašnjih poslova na raspolaganju je bio samo jedan prevodilac (za arapski i francuski jezik, koga finansira UNHCR). Početkom jula, Uprava za zbrinjavanje izbjeglica, koja upravlja centrom za smještaj lica koja traže azil, dobila je pristup grupi prevodilaca za engleski, francuski i arapski jezik koje finansira UNHCR, te je na taj način unaprijedila mogućnost zaposlenih da komuniciraju sa tražiocima azila koji ne govore lokalni jezik.

Privremena zaštita: Od stupanja na snagu Zakona o azilu 2007. godine, nadležni organi nijesu odobrili privremenu zaštitu nijednom tražiocu azila.

Apatridi

Državljanstvo se izvodi iz državljanstva jednog od roditelja. Po navodima UNHCR-a, nije bilo zakonskih apatrida u zemlji, ali je bilo nekoliko hiljada lica koja su de facto apatridi. Najčešći problem sa kojim su se suočavali de factoapatridi, posebno Romi, Aškalije i Egipćani rođeni na teritoriji Crne Gore ili na Kosovu, jeste nepostojanje ličnih dokumenata, konkretno izvoda iz matične knjige rođenih i drugih matičnih knjiga.

Nadležni organi su 2011. godine objavili podatke o državljanstvu kojima je utvrđeno postojanje 4.312 osoba koje su tvrdile da nemaju državljanstvo. Ta brojka uključuje i 841 lice koje je u Crnu Goru došlo tokom ratova na Balkanu (pretpostavlja se izbjeglice), ali i 3.471 lice koje potiče iz Crne Gore. Od tih 4.312 osoba, 38 % su se izjasnili kao Romi ili Egićani, a ostali su se izjasnili kao Srbi (23%), Crnogorci (20%) ili Albanci (3%). Vlada je započela postupak utvrđivanja statusa apatrida u samo dva slučaja. Ministarstvo unutrašnjih poslova, uz finansijsku podršku UNHCR i OEBS, je 22. septembra pokrenulo dvomjesečnu kampanju o registrovanju lica koja su sebe smatrala apatridima.

Dio 3. Poštovanje političkih prava: pravo građana da promijene vlast

Zakon daje građanima mogućnost da promijene vlast na slobodnim i poštenim izborima, koju su oni i koristili na izborima održanim na osnovu opšteg prava glasa.

Izbori i političko učešće

Nedavni izbori: U zemlji su u aprilu 2013. godine održani predsjednički izbori, koje je OEBS, preko svoje ograničene posmatračke misije, opisao kao profesionalno i efikasno sprovedene. Istovremeno, u konačnom izvještaju misije OEBS-a se konstatuje brisanje linije između države i partije, što je bilo u suprotnosti sa stavom 5.4 Dokumenta OEBS-a iz Kopenhagena iz 1990. Ograničena misija OEBS-a okarakterisala je sprovođenje parlamentarnih izbora 2012. godine kao dalji korak u pravcu ispunjenja obaveza Crne Gore prema OEBS-u, ali je ukazala i na nepravilnosti u glasanju i međusobno stapanje države i partije koje je narušavalo povjerenje naroda.

U 12 od 23 opštine u zemlji su 25. maja održani izbori. Nakon toga je bilo potrebno četiri mjeseca da se konstituišu lokalne uprave u Podgorici, Pljevljima, Bijelom Polju, Kolašinu i Baru. Opozicione partije su zajedno dobile više glasova od vladajuće koalicije koju predvodi DPS. Skupština je izabrala novu Državnu izbornu komisiju tek 8. oktobra, više mjeseci nakon roka koji je istekao 21. aprila.

Pojedini aktivisti civilnog društva optužili su vladajuću partiju za zloupotrebu državnih sredstava u cilju nepoštene izborne dobiti. NVO MANS je 3. aprila podnijela izvještaje Državnoj izbornoj komisiji u kojima je tvrdila da je bilo nezakonitog zapošljavanja povezanog sa lokalnom izbornom kampanjom a koje je bilo u suprotnosti sa zakonom. Prema tvrdnjama MANS-a, 71 oglas za radno mjesto u javnim institucijama i preduzećima, koji su svi objavljeni nakon što je predsjednik Vujanović raspisao lokalne izbore u Podgorici, bio je nezakonit. Dnevni list Dan je 6. aprila objavio transkript navodnog audio snimka kako aktivista DPS-a Predrag Vasović nudi 90 eura (113 dolara) za identifikacioni dokument koji bi se koristio za dobijanje dodatnih glasova za DPS. Sud u Herceg Novom je 2013. godine osudio 11 lica zbog kupovine ličnih karata da bi se dobili nezakoniti glasovi.

Učešće žena i manjina:  Iako su predsjednik Vrhovnog suda i ministar odbrane žene, stepen učešća žena na vodećim pozicijama u Vladi je mali. Nakon izbora 2012. godine, u Skupštini je bilo 13 poslanica (16%) i tri žene na funkcijama ministara. Od 23 opštine u zemlji, u dvije je na mjestu gradonačelnika žena. Jedna od deset parlamentarnih partija kao partijskog lidera ima ženu. Izmjene i dopune izbornog zakona, koje su usvojene 21. marta, predviđaju rodnu raznovrsnost na listama kandidata svih političkih partija i obavezu da svaki četvrti kandidat na svim partijskim listama bude žena. Propisima se ne predviđa da zastupljenost žena na izbornim listama bude takva da se postigne sličan procenat među izabranim kandidatima.

Oko jedne četvrtine poslanika u Skupštini činili su pripadnici manjina. U Vladi sa 16 ministara, tri su pripadnici manjina. Sve manjinske grupe bile su zastupljene u Skupštini, izuzev Roma, Aškalija i Egipćana, koji su ostali bez zastupnika uprkos zakonu kojim se predviđa pravo zastupljenosti svake manjinske grupe koja osvoji manje od 3% glasova ili čini manje od 15% stanovništva. Zakon takođe predviđa pozitivnu diskriminaciju na opštinskom nivou za manjine koje čine 1,5 do 15% stanovništva. Na nivou opština nije bilo zastupnika Roma, Aškalija i Egipćana (pogledati dio 6, Nacionalne/rasne/etničke manjine).

Dio 4. Korupcija i nedostatak transparentnosti vlade

Zakon predviđa krivične sankcije za korupciju zvaničnika, ali vlasti nijesu djelotvorno sprovodile te odredbe, te korupcija i dalje predstavlja ozbiljan problem, kako je naznačeno u Indeksu percepcije javne korupcije za 2013. godinu koji radi Transparency International. Bilo je dokaza da su se pojedini zvaničnici Vlade nekažnjeno upuštali u koruptivne radnje, uprkos formalnoj posvećenosti Vlade borbi protiv korupcije. Javnost smatra korupciju za uobičajenu pojavu uVladi i u drugim dijelovima javnog sektora, kako na lokalnom tako i na cetralnom nivou , a naročito u oblastima zdravstvene zaštite, obrazovanja, urbanizma i zapošljavanja. Nakon kašnjenja od 18 mjeseci uzrokovanog nemogućnošću da se postigne konsenzus kvalifikovane većine, Skupština je 7. oktobra izabrala bivšeg sudiju Ivicu Stankovića za novog Vrhovnog državnog tužioca.

Korupcija:  Tokom prvih jedanaest mjeseci, građani su Upravi  za antikorupcijsku inicijativu prijavili 102 slučaja navodne korupcije, od kojih se većina odnosi na javnu upravu, privatni sektor i pravosuđe. Posmatrači poštovanja ljudskih prava tvrdili su da se vlada miješala u zakonske postupke koji uključuju zloupotrebu položaja i državnih resursa od strane službenih lica, kao i zloupotrebu službenog položaja za zapošljavanje partijskih pristalica. Brojni su bili navodi da je članstvo u vladajućim koalicionim partijama preduslov za zaspošljavanje u javnoj upravi.

Iako su nadležni organi krivično gonili i često osuđivali brojna nisko i srednje rangirana službena lica za koruptivne radnje, napori na sprovođenju istraga, krivičnom gonjenju i osuđivanju viših zvaničnika za korupciju su i dalje ostali uglavnom nedjelotvorni. Organi zaduženi za borbu protiv korupcije su konstatovali da je saradnja i razmjena informacija među njima neodgovarajuća. Kapacitet državnih institucija nadležnih za rješavanje složenih i važnih slučajeva korupcije i organizovanog kriminala ostao je ograničen, a politizacija, male plate i nedostatak motiva i obuke državnih službenika stvarali su plodno tlo za korupciju. Da bi povećali efikasnost svojih antikorupcijskih napora, Ministarstvo unutrašnjih poslova i Vrhovni državni tužilac su 6. juna potpisali Memorandum o saradnji.

Nevladine i organizacije koje se bave praćenjem korupcije tvrdile su da su zvaničnici često namještali javne tendere velike vrijednosti, uglavnom u oblasti građevinarstva, trgovine, zdravstva, poljoprivrede i informacionih tehnologija, kako bi ti tenderi odgovarali preduzećima sa političkim uticajem koje su bliske vladajućim strankama. Domaća NVO Alternativa navodi da je 2013. godine sedam lokalnih samouprava prekršilo Zakon o javnim nabavkama, koji propisuje da direktne nagodbe između naručioca i ponuđača ne smiju premašiti 10 godišnje vrijednosti nabavki. Državna revizorska institucija je navela da su direktnom nagodbom sa zainteresovanim stranama mnogi državni organi i institucije takođe prekoračili zakonska ograničenja o javnim nabavakama. Zakon su navodno kršili Ministarstvo finansija, Ministarstvo za informaciono društvo i telekomunikacije, Uprava carina, Zavod za statistiku, Uprava za nekretnine, Agencija za zaštitu konkurencije, Državni muzej i arhivi.

Institucionalni kapacitet za praćenje tendera bio je ograničen. Zakon zahtijeva da vladine institucije prijave svaki tender koji glasi na više od 500.000 eura (625.000 dolara) Komisiji za praćenje postupaka javnih nabavki. Bilo je izvještaja da veliki broj subjekata u kontinuitetu Komisiji ne dostavlja obavezne godišnje izvještaje o nabavkama.

NVO Alternativa je tvrdila da vlasti nijesu  na odgovarajući način sprovodile zakonske odredbe koje imaju za cilj da suzbiju politički uticaj i nepotizam u javnoj upravi. Prema tvrdnjama Alternative, samo je jedna trećina ministarstava i agencija poštovala odrebe zakona koje od njih zahtijevaju da na internetu objavljuju spiskove javnih funkcionera i njihove plate.

Brojni su bili navodi o zapošljavanju po partijskoj liniji ili porodičnim vezama, a bilo je i optužbi da državni organi vrše isplate i zapošljavaju građane pred izbore (pogledati dio 3). U junu je komunalna policajka u Kotoru Snežana Perišić podnijela prijavu protiv rukovodioca komunalne policije Zorana Vučinovića, za kojega je tvrdila da je vršio pritisak na nju da povuče prekršajne prijave protiv nekoliko preduzeća koje su navodno povezane sa lokalnim vlastima.

Mehanizmi za regulisanje finansiranja političkih partija i izbornih kampanja i dalje su bili slabi, a izricanje sankcija za kršenje propisa i dalje je bilo nedjelotvorno. Međutim, 17. septembra je osnovni sud u Pljevljima osudio dvojicu članova DPS-a nižeg ranga na uslovne kazne od šest mjeseci zbog zloupotrebe državnih resursa i kupovine glasova tokom parlamentarnih izbora 2012. godine. Osuđeni su direktor Centra za socijalno staranje u Pljevljima, Juso Ajanović, i još jedan službenik centra, Ermin Nuhanović, zbog toga što su grupi od 395 građana prije izbora isplatili po 50 eura (63 dolara) socijalnih davanja. Sudovi su oslobodili 10 drugih aktivista DPS-a po optužbama za slične radnje nevodeći nedostatak dokaza.

Nekoliko pripadnika policije i carinika srednjeg nivoa bilo je optuženo za korupciju. Na ponovljenom suđenju, Viši sud u Podgorici je 17. jula osudio bivšeg predsjednika opštine Budva Rajka Kuljaču i sekretara za investicije Dragana Marovića pojedinačno na pet i četiri godine zatvora zbog zloupotrebe službenog pložaja i kršenja Zakona o javnim nabavkama.

Specijalni tužilac za organizovani kriminal, korupciju, terorizam i ratne zločine je 11. marta naložio lišavanje slobode predsjednika opštine Budva Lazara Rađenovića, savjetnika predsjednika Vlade za strane investicije Aleksandra Tičića i bivše direktorice predstavništva Prve banke u Budvi Jelice Petričević po optužbi da su omogućili privatnom preduzeću SP Luna da kupi više od 6 jutara opštinskog zemljišta na način što su otplatili bankarski kredit preduzeća koristeći opštinska sredstva. Rađenović nije podnio ostavku na mjesto predsjednika opštine i dvije sedmice nakon njegovog puštanja na slobodu, u očekivanju suđenja, počeo je ponovo da obavlja svoje dužnosti. U novembru je čekao da počne suđenje po optužnici.

Izvještavanje medija o aferi Telekom nastavljeno je u martu objavljivanjem dokumenata i optužbi da je sestra predsjednika Vlade Ana Kolarević uzela mito dok je obavljala prodaju bivšeg državnog telekomunikacionog preduzeća. Članci u medijima prenosili su navode jedne strane finansijske regulatorne agencije da je sestra „visokog crnogorskog zvaničnika“ uzela mito u njegovo ime tokom privatizacije Crnogorskog Telekoma 2005. godine. Druga strana finansijska regulatorna agencija, koja je istraživala slučaj, utvrdila je da su postojale osnove da crnogorski nadležni organi dodatno ispitaju navode. Kolarević je sve negirala i tvrdila da su klijenti jednostavno platili pravne usluge koje je pružala tokom privatizacije preduzeća.

Postoje zakoni za oduzimanje imovine stečene krvičnim djelom, ali ih sudije nijesu djelotvorno sprovodili, a standardi dokazivanja za oduzimanje imovine su jako visoki. Ne postoji zakon o građansko-pravnom oduzimanju imovine, za koji pojedini eksperti vjeruju da bi smanjio podsticaje za korupciju. Jako je mali bio broj predmeta sa elementima korupcije u kojima je došlo do oduzimanja imovine.

Korupcija u policiji i neprimjeren uticaj vlasti na ponašanje policije su i dalje predstavljali problem. Crnogorsko društvo, koje je tijesno povezano po svojoj prirodi, obeshrabrivalo je prijavljivanje korupcije i omogućavalo kriminalcima lak pristup službenicima policije, korišćenjem porodičnih ili društvenih veza.

Interne istrage, koje sprovode razne institucije, značajno su smanjile, ali ne i eliminisale nekažnjivost. NVO su primijetile da su, uprkos disciplinskim postupcima Ministarstva unutrašnjih poslova, brojni policijski službenici, za koje je utvrđeno da su odgovorni za kršenje pravila službe, kao i viši službenici povezani sa ranijim slučajevima mučenja, ostali na dužnosti. OEBS i  diplomatske misije u zemlji su nastavili da organizuju obuku za službenike policije, snaga bezbjednosti, granične policije i carine.

Objavljivanje informacija o finansijskom stanju: Javni funkcioneri su zakonom obavezani da prijavjuju svoje finansijsko stanje i imovinu i većina njih je pravovremeno ispoštovala ovu obavezu. Državna tijelo, Komisija za sprječavanje sukoba interesa, ima ovlašćenja da ispita istinitost podataka koje javni funkcioneri daju u svojim prijavama imovine i prihoda, izuzev bankovnih računa i porijekla imovine. Javni funkcioneri moraju da prijave Komisiji svaki poklon čija vrijednost prelazi 50 eura (66 dolara). Kršenje obaveze podnošenja prijave imovine i objelodanjivanja podliježe upravnim ili prekršajnim sankcijama. Neodgovarajući administrativni i finansijski resursi su ograničili aktivnosti Komisije na sprovođenju nadzora. Sa druge strane, mnogi posmatrači doživljavaju Komisiju, čiji su mnogi članovi državni službenici koji se smatraju lojalnim vladajućim strankama, kao ključnu u zaštiti političkih stranaka od pažnje javnosti. Mandat članova Komisije, uključujući predsjednika, istekao je u avgustu, a nejasni kriterijumi za izbor novih članova Komisije dodatno su pogoršali napore zemlje u borbi protiv korupcije. Tokom 2013. godine Ministarstvo unutrašnjih poslova je uvelo obavezu za određene policijske službenike, kao što su viši službenici i policijski inspektori, da prijavljuju svu svoju imovinu. Mnogi državni funkcioneri nijesu mogli da objasne prijeklo svog bogastva. Kritičari Vlade su tvrdili da su pojedini agenti ANB stekli bogastvo koje uveliko premašuje njihovu zaradu.

Prema navodima Komisije za sprječavanje sukoba interesa, tokom prvih šest mjeseci 2014. godine, 394 od 1.577 javnih funkcionera, koji su obveznici dostavljanja informacija o prihodima, je dostavilo neprecizne podatke. Vlasti nijesu izricale kazne za navođenje netačnih podataka na obrascima za prijavljivanje imovine javnih funkcionera, ali je u periodu od januara do novembra Komisija novčano kaznila 62 državna i 199 lokalnih funkcionera zbog toga što u predviđenom roku nijesu prijavili svoje prihode. Komisija je odbila da medijima dostavi imena onih koji su novčano kažnjeni, navodeći kao razlog odluku Agencije za zaštitu ličnih podataka kojom se zabranjuje objavljivanje tih informacija bez direktne saglasnosti osoba o kojima je riječ. Vrhovni sud je 9. maja donio odluku da se zaštitom ličnih podataka ne zahtijeva od Komisije za sprječavanje sukoba interesa da smanji obim informacija koje objavljuje o javnim funkcionerima, te je na taj način okončao dvogodišnji pravni spor između Agencije za zaštitu ličnih podataka i Komisije.

Organizacije koje prate korupciju smatraju da su pretjerana diskreciona prava zvaničnika u raspolaganju javnom imovinom podsticala korupciju. Mediji su opsežno izvještavali o zloupotrebi sredstava od strane Komisije za dodjelu sredstava od igara na sreću i Fonda za manjine.

I dalje je bilo izvještaja da su neki javni zvaničnici koristili svoj položaj da promovišu svoje privatne poslovne interese.

Slobodan pristup informacijama: Zakon predviđa javni pristup informacijama u posjedu vlasti, ali Vlada nije u potpunosti primjenjivala ovaj zakon, niti uvijek odobravala pristup informacijama koje posjeduje, posebno informacijama vezanim za privatizaciju javne imovine. Zakonom se od institucija zahtijeva da proaktivno objavljuju neke informacije u posjedu države, ali  se takođe nameću  ograničenja vezano za povjerljive informacije i zaštitu ličnih podataka. Pojedina ministarstva su odobravala zahtjeve za informacijama, dok su neka povremeno javno kritikovala takve zahtjeve. Prema navodima Agencije za zaštitu ličnih podataka, ministarstva finansija, ekonomije, rada i socijalnog staranja, poljoprivrede i lokalna uprava Podgorice uglavnom su ignorisali zahtjeve za informacijama. NVO CDT je sprovela jednogodišnji monitoring transparentnosti državih institucija, koji je pokazao da institucije redovno nijesu poštovale zakon. Stepen pristupa nije bio drugačiji za lica koja nijesu državljani Crne Gore, niti za strane i domaće medije.

Neke NVO su saopštavale da vlasti često nijesu odgovarale na njihove zahtjeve za dobijanje informacija u Vladinom posjedu ili da je odgovor vlasti bio veoma spor. Najviše zahtjeva za dobijanje informacija su podnijeli NVO i novinari. Prema navodima Agencije za zaštitu ličnih podataka, državne institucije često su odbijale da daju informacije koje bi mogle ukazati na korupciju ili nezakonitu aktivnost, tvrdeći da bi udovoljavanje zahtjevima za informacijama dovelo u pitanje povjerljivost i državne interese i podrazumijevalo objavljivanje ličnih podataka. Osobe čiji zahtjevi su odbijeni mogu da se žale Agenciji za zaštitu ličnih podataka, koja je u načelu podržavala zahtjeve za dobijanje informacija u posjedu Vlade. Kazne za institucije koje ne ispoštuju odredbe Zakona o slobodnom pristupu informacijama kreću se od 500 do 2.000 eura (680 do 2.700 dolara). Od marta do decembra, Agencija je primila 754 žalbe i utvrdila da je u 552 slučaja odbijanje zahtjeva za dobijanje informacija bilo neodgovarajuće. U većini drugih slučajeva, državni organi su ispoštovali uputstva Agencije.

Dio 5. Stav vlasti po pitanju međunarodnih i nevladinih istraga o navodnim povredama ljudskih prava

Veliki broj domaćih i međunarodnih organizacija za ljudska prava je funkcionisao, uglavnom bez ograničenja od strane vlasti i mogao da objavi svoje nalaze o slučajevima vezanim za ljudska prava. Vladini zvaničnici su uglavnom bili raspoloženi za saradnju i imali razumijevanja za stavove međunarodnih grupa, ali su neke domaće NVO smatrale da je ta saradnja samo nominalna. Posmatrači ljudskih prava izvještavali su o neujednačenim nivoima saradnje od strane raznih zvaničnika na nacionalnom i na lokalnom nivou. NVO Centar za razvoj nevladinih organizacija (CRNVO) je 14. marta izjavio da većina državnih institucija nije prihvatila korekitvnu ulogu NVO u društvu, pa je njihov uticaj na proces odlučivanja ostao ograničen.

Zaključno sa decembrom 2013. godine Vlada je registrovala 3.300 nevladinih organizacija, ali prema navodima Centra za razvoj NVO, samo jedna trećina su bile aktivne. NVO su učestvovale u aktivnostima raznih državnih institucija, najčešće kao članovi radnih grupa i savjeta koji se bave pitanjima kao što su pregovori za pristupanje EU. Bilo je pritužbi da je Vladina Komisija za raspodjelu sredstava od igara na sreću raspodijelila te prihode NVO sa kašnjenjem, na netransparentan i proizvoljan način i da se upustila u favorizovanje podložno korupciji. Finansijska održivost i dalje je bila prepreka koja je predstavljala najveći izazov za razvoj organizacija civilnog društva. Lokalne vlasti su često davale podršku onim NVO koje vladajuće stranke nijesu doživljavale kao prijetnju. Kancelarija za saradnju sa NVO ostala je nedovoljno razvijena i sa nedovoljnim brojem zaposlenih.

Državni organi za zaštitu ljudskih prava: Zaštitnik ljudskih prava i sloboda vrši funkciju ombudsmana. Kancelarija zaštitnika ljudskih prava i sloboda je nacionalni mehanizam za sprječavanje mučenja i drugih vidova surovog, nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja, kao i diskriminacije. Ombudsman je radio bez miješanja vlasti ili političkih partija i imao dobru saradnju sa NVO. Kada ustanovi da je došlo do povrede ljudskih prava ili sloboda od strane nekog državnog organa ili institucije, ombudsman može predložiti korektivne mjere, uključujući i otpuštanje sa posla počinioca, te ocijeniti njihovo ispunjavanje. Neispunjavanje zahtjeva za preduzimanjem korektivnih mjera koji je dostavio ombudsman u propisanom roku moglo je rezultirati novčanom kaznom od 500 do 2.000 eura (625 do 2.500 dolara).

Ombudsman može da sprovodi istragu o navodnim povredama ljudskih prava od strane državnih organa i može da vrši obilazak, bez prethodne najave, svih institucija kao što su zatvori i prostorije za pritvor. Može da pristupi svim dokumentima, bez obzira na njihov stepen povjerljivosti, a koja se odnose na pritvorena ili osuđena lica, kao i da razgovara sa osuđenim ili pritvorenim licima bez prisustva službenog lica. Ombudsman može da predlaže nove zakone, može da zatraži od Ustavnog suda da ocijeni da li je određeni zakon suprotan Ustavu ili obavezama iz međunarodnih sporazuma, može da daje ocjenu oko pitanja vezanih za ljudska prava na zahtjev nadležnog organa, može se baviti opštim pitanjima od značaja za zaštitu i promociju ljudskih prava i sloboda i može sarađivati sa drugim organizacijama i institucijama koje se bave ljudskim pravima i slobodama. Ombudsman ne može da preduzima radnje po pritužbama koje se odnose na sudske postupke koji su u toku osim ukoliko se pritužba ne odnosi na predugo trajanje suđenja, očigledne povrede postupka ili činjenicu da vlasti nijesu izvršile odluku suda. Vlada i sudovi su u principu sprovodili preporuke ombudsmana, mada često sa administrativnim zakašnjenjem.

Skupština je 16. jula usvojila izmjene i dopune zakona kojima se predsjednik obavezuje da konsultuje stručne NVO kao i NVO aktivne u oblasti ljudskih prava i nauke prilikom predlaganja kandidata za ombudsmana. Ombudsman nije zakonski odgovoran za posljedice mišljenja ili preporuke date tokom obavljanja svoje dužnosti. Kancelarija onbudsmana ima zaseban budžet i samostalno raspoređuje svoje resurse. U 2014. godini, budžet ombudsmana je iznosio 526.000 eura (658.000 dolara). Dva od ukupno četiri mjesta zamjenika bila su i dalje upražnjena.

Kancelarija ombudsmana objavila je godišnji izvještaj kao i izvještaje o konkretnim temama kao što su mučenje i povreda prava djece i manjina. Ombudsman je tokom 2013. po izvještaju primio 611 pritužbi, od kojih se većina odnosila na rad državnih organa i javne uprave, sudove, policiju, lokalne samouprave, državna tužilaštva, poslovne organizacije i pojedince. NVO LGBT Forum Progress je 17. juna kritikovala godišnji izvještaj navodeći da nije uzeo u obzir brojne preporuke te NVO za poboljšanje tolerancije prema LGBT zajednici.

Skupština je imala stalno radno tijelo, Odbor za ljudska prava i slobode, od 11 članova. Mnogi posmatrači su i dalje njegov doprinos smatrali beznačajnim.

Dio 6. Diskriminacija, društvene zloupotrebe i trgovina ljudima

Ustav i zakoni zabranjuju diskriminaciju po osnovu rase, seksualne orijentacije, pola, invaliditeta, jezika i društvenog statusa. Uprkos napretku, Vlada nije u potpunosti sprovodila ove zabrane u praksi. Diskriminacija je i dalje bila prisutna, naročito osoba sa invaliditetom, etničkih manjina i Roma, LGBT osoba, žena i starijih. Pojedinci mogu podnositi tužbe za diskriminaciju Kancelariji ombudsmana, ali toj instituciji nedostaju ljudski, tehnički i finansijski resursi za njihovo adekvatno rješavanje. Vlada je nastavila sa sprovođenjem kampanje za sprječavanje diskriminacije i organizacijom obuka državnih službenika, ali su napori Vlade na suzbijanju diskriminacije i sprovođenju zakona kojima se zabranjuje diskriminacija ostali skromni.

Skupština je 24. marta usvojila izmjene i dopune Zakona o zabrani diskriminacije kojima se zabranjuje seksualno uznemiravanje, segregacija, govor mržnje, rasna diskriminacija i diskriminacija po osnovu vjere ili uvjerenja. U prvih devet mjeseci 2014.godine, policiji je podnijeto 128 prijava zbog diskriminacije 135 pojedinaca.

Žene

Silovanje i nasilje u porodici: Kazna za većinu krivičnih djela silovanja, uključujući i silovanje bračnog partnera, iznosi od jedne do deset godina zatvora. Kada je žrtva mlađa od 14 godina, i kada je doživjela teške tjelesne povrede ili je žrtva nekoliko počinilaca, kazna može biti strožija. Kazne su obično bile blage, sa prosječnom kaznom od dvije godine i osam mjeseci. Nijesu postojale Vladine institucije za pružanje podrške žrtvama seksualnog nasilja, iako su neke NVO  pružale pomoć. Tokom prvih devet mjeseci policiji je prijavljen je samo jedan slučaj silovanja.

Duboko ukorijenjeni društveni stavovi predstavljaju prepreku za krivično gonjenje u slučajevima silovanja. Žrtve su nerado prijavljivale ovakva krivična djela zbog društvenog žigosanja žrtava, pa čak i njihovih porodica. Sudije su često dozvoljavale optuženim i drugim licima da kleveću žrtve tokom sudskih postupaka. Silovanje u braku je takođe kažnjivo kroz građanski parnični postupak, ali se to rijetko dešavalo, jer je zahtijevalo da žrtva pokrene sudski postupak i da se pojavi na sudu.

Nasilje u porodici se kažnjava novčanom kaznom ili jednogodišnjom zatvorskom kaznom. U slučajevima  ozbiljnih tjelesnih povreda ili nasilja nad djecom, kazne se kreću od jedne do pet godina zatvora. Ako nasilje dovede do smrtnog ishoda, kazna može biti do 12 godina zatvora. Prema podacima policije, u 2013. godini je bilo 1.129 slučaja nasilja u porodici. Od svih završenih predmeta, u 109 slučajeva počinioci su kažnjeni kaznom zatvora, u 336 su novčano kažnjeni, uslovnu kaznu su dobili u 114 predmeta, a optužbi su oslobođeni u 225. Centri za socijalno staranje su tokom 2013. evidentirali 637 žrtava nasilja u porodici, od čega su 270 bila djeca.

Prema tvrdnjama nevladinih organizacija koje su radile sa zlostavljanim ženama, značajan broj ovih incidenata ostane neprijavljen zbog straha od odmazde od strane napadača, ekonomske zavisnosti, neinformisanosti, fizičkog i društvenog pokoravanja, nepostojanja mjera kojima bi se spriječila ponovna pojava nasilja ili zbog društvene stigme. U mnogim slučajevima žrtve su odbile da podnesu prijavu, čak i kada su dokazi o napadu bili očigledni. NVO su, uz međunarodnu podršku, igrale glavnu ulogu u rješavanju situacija i odgovoru na nasilje nad ženama. NVO su smatrale da je, uprkos određenom napretku, odgovor nadležnih organa u sprječavanju nasilja ili pomoći žrtvama da se oporave  bio neodgovarajući. Pojedini državni organi i institucije, uključujući policiju i sudstvo, su poboljšali svoj odgovor na nasilje u porodici u odnosu na prethodne godine.

Istraživanjem iz jula 2012. godine koje su sprovele NVO CEED Consulting i SOS linija Nikšić ustanovljeno je da institucije zadužene za suzbijanje nasilja u porodici nijesu na odgovarajući način odgovorile na ove probleme, dijelom zato što njihovi zaposleni nijesu prošli odgovarajuću obuku o prirodi nasilja u porodici ili o zakonskim postupcima koji postoje za njegovo rješavanje.

Prema navodima Centara za socijalni rad, gotovo tri četvrtine žena žrtava nasilja su bile između 18 i 25 godina starosti.

Dugotrajni sudski postupci, ekonomska zavisnost i nepostojanje alternativnih stambenih rješenja često su navodili žrtve i počinioce da nastave da žive zajedno, što je ponekad dovodilo do dodatnih napada i još većeg oklijevanja žrtava da prijave te napade. Lokalne NVO koje rade na sprječavanju nasilja u porodici su se u velikoj mjeri oslanjale na međunarodnu donatorsku pomoć. Vlasti su bile svjesne problema nasilja u porodici, ali nijesu obezbijedile adekvatne resurse za smještaj i brigu o žrtvama porodičnog nasilja, za uklanjanje nasilnika iz porodica ili za druge aktivnosti neophodne za djelotvorno suzbijanje ovakvog nasilja. Prema izjavama NVO i ombudsmana, žene žrtve nasilja u porodici su se često žalile da državni centri za socijalni rad nijesu na adekvatan način odgovorili na njihove pozive u pomoć.

Zakon predviđa pravo žrtve da zlostavljač dobije zabranu prilaska. Kada zlostavljač i žrtva žive zajedno, vlasti mogu da udalje zlostavljača bez obzira na vlasnička prava.

NVO su vodile tri skloništa za žrtve nasilja u porodici, dva u centralnom dijelu zemlje, a jedno na sjeveru. Grupe za zastupanje interesa žena su se borile protiv nasilja u porodici kampanjama za podizanje svijesti i pokušale da unaprijede pristup koji žene imaju pravnim uslugama i radionicama. U prvih 11 mjeseci 2014, 308 žrtava je prijavilo nasilje u porodici NVO Sigurna ženska kuća. U istom periodu, ta NVO je obezbijedila smještaj za 112 žrtvi – 54 žene i 58 djece.

Sakaćenje ženskih genitalija/obrezivanje žena: Ne postoje konkretni zakoni koji zabranjuju ovu praksu i nije bilo izvještaja koji bi ukazivali da ona postoji.

Seksualno uznemiravanje: Seksualno uznemirivanje je zabranjeno zakonom, ali je ostalo kao problem i društvo ga je generalno tolerisalo. Javna svijest o tome je ostala na niskom nivou. Žrtve, kako muškarci tako i žene, su se ustručavale da prijave seksualno uznemiravanje zbog straha od odmazde. NVO Centar za ženska prava je naveo da je seksualno uznemiravanje žena česta pojava, ali da ga mali broj žena prijavljuje.

Reproduktivna prava: Vlada je priznala osnovno pravo parova i pojedinaca da slobodno  odlučuju o broju djece i vremenskom periodu između njihovog rađanja, kao i da imaju informacije i sredstva da to učine, kao i pravo na reproduktivno zdravlje, bez diskriminacije, prisile ili nasilja. Vlada je obezbjeđivala besplatne usluge porođaja. Zdravstvene klinike i lokalne NVO u oblasti zdravstva slobodno su radile na širenju informacija o planiranju porodice, uz smjernice Ministarstva zdravlja. Postojao je slobodan pristup kontraceptivnim sredstvima, kao i stručnoj pomoći pri porođaju, uključujući  osnovnu akušersku i  njegu nakon porođaja. Ministar zdravlja Miodrag Bobo Radunović je 18. novembra podnio ostavku nakon skandala u kojem je tek rođena beba preminula a četiri druge se zarazile na porodiljskom odjeljenju bolnice u Bijelom Polju. Fond Ujedinjenih nacija za djecu (UNICEF) pozvao je vlasti da, pod hitno, poboljšaju bolničku njegu majki i novorođenčadi.

Mediji su izvještavali da su higijenski uslovi u 13 porodiljskih odjeljenja u zemlji neodgovarajući. Romkinje su, generalno, imale najmanje pristupa savjetovanju o planiranju porodice i ginekološkim uslugama, pošto mnoge od njih rijetko posjećuju ljekare.

Diskriminacija: Ustav garantuje rodnu ravnopravnost. Žene imaju isti zakonski status i ista prava kao i muškarci kada je u pitanju porodični zakon, zakon o radu, zakon o svojinsko-pravnim odnosima i pristup pravosudnom sistemu. Žene često nijesu uživale isti ekonomski niti društveni status kao muškarci i često su bile zaposlene na poslovima za koje je potreban niži nivo kvalifikacija ili koji su slabo plaćeni. Po zakonu o nasljeđivanju, sva imovina stečena u braku je zajednička, a žene uživaju isti zakonski status kao i muškarci. Bilo je slučajeva kada su žene ustupale svoju imovinu i prava po nasljeđivanju muškarcima, ali je ta praksa i dalje bila u padu. NVO SOS linija je konstatovala da je ženama bilo teško da štite svoja imovinska prava u brakorazvodnim parnicama, zbog kulturološkog vjerovanja da imovina pripada muškarcima. Prema istraživanju koje je sproveo taj NVO, 58% razvedenih žena su inicirale postupak podjele imovine stečene u braku, ali je samo 3% njih dobilo imovinu po okončanju postupka, koji je u prosjeku trajao šest godina. Novi trend koji se uočavao bio je da muževi u brakorazvodnim parnicama registruju imovinu na druge članove porodice ili prijatelje, a ne na svoju ženu.

Tradicionalno patrijarhalno shvatanje roda, po kojem žene treba da budu podređene muškim članovima porodice, dovelo je do kontinuirane diskriminacije žena u kući. Na primjer, iako je stopa pismenosti u zemlji iznad 98%, 84% nepismenih osoba su žene. Žene u ruralnim oblastima nailazile su na stavove i stereotipe koji i dalje održavaju obrazac podređenog položaja žena u porodici i društvu.

Široko rasprostranjene, mada uglavnom prećutne, diskriminatorne kulturne norme sprječavale su žene da ravnopravno učestvuju u svim oblastima društvenog razvoja i generalno su obeshrabrivale žene da traže posao van kuće. Poslodavci su povremeno kršili zakonska prava žena na 40-časovnu radnu nedjelju, prekovremeni rad, plaćeno odsustvo i porodiljsko odsustvo. Društvena očekivanja vezano za porodične obaveze žena imala su negativan uticaj na mogućnosti za njihovo napredovanje. Uznemiravanje na radnom mjestu je često ostajalo neprijavljeno, zbog straha žrtve da će biti otpuštena sa posla i zbog nedovoljne informisanosti o pravnim lijekovima. Sprovođenje zakona kojim se zabranjuje uznemiravanje na radnom mjestu je bilo slabo (pogledati takođe dio 7.d.).

Iako je zakonom predviđeno porodiljsko odsustvo u trajanju od jedne godine, bilo je navoda da privatne kompanije nijesu uvijek ispunjavale svoju zakonsku obavezu. Nevladine organizacije su izvještavale da je uobičajeno iskustvo žena starosne dobi za rađanje da dožive diskriminaciju prilikom zapošljavanja, jer se poslodavci plaše da bi u budućnosti koristile porodiljsko odsustvo.

Iako zakon sadrži opšti princip nediskriminacije žena, on ne tretira direktno princip jednake zarade za rad iste vrijednosti. Prema istraživanju koje su u novembru 2013. sprovele Međunarodna organizacija rada i Unija poslodavaca, žene su u prosjeku plaćene 14% manje u odnosu na muškarce za isti posao. Žene su bile vlasnice 9,6% preduzeća, mada je mnogo više njih vodilo svakodnevno poslovanje preduzeća. Jedan od najvažnijih razloga zbog malog procenta preduzeća čija su vlasnici žene bio je što je većina zajmodavaca tražila zalog za komercijalne kredite, dok su u praksi, u pogledu nasljeđivanja, na selu favorizovani muškarci. Vladino Odjeljenje za rodnu ravnopravnost radilo je na informisanju žena o njihovim pravima. Skupština ima Odbor za ravnopravnost rodova.

Neki oglasi za radna mjesta otvoreno su navodili diskriminatorne kriterijume za zapošljavanje za žene, kao što su godine starosti i fizički izgled. Tokom 2013. godine u policiji je bilo samo 19% žena, a žene su činile 33% od ukupnog broja zaposlenih u Ministarstvu odbrane i 36% u ANB. Sve veći broj žena radi kao sudije, a bilo je i mnogo žena u profesijama kao što su pravo, nauka i medicina.

Mogućnosti obrazovanja za žene iz zajednica Roma, Aškalija i Egipćana bile su ograničene zbog tradicionalnih vrijednosti, društvenih predrasuda i tendencije preranog napuštanja škole. Zbog niskog stepena obrazovanja i teških uslova života, Romkinje su rijetko posjećivale ginekologe i akušere, što se negativno odražavalo na njihovo zdravlje i stopu smrtnosti odojčadi. Prema romskim nevladinim organizacijama, jedna polovina Romkinja dobi između 15 i 24 godine su nepismene. Romkinje su često konstatovale da se suočavaju sa dvostrukom diskriminacijom, na osnovu roda i etničkog porijekla.

Vlada je preduzela određene korake da podstakne žensko preduzetništvo, da osnaži žene iz ruralnih područja, da obuči sudije i tužioce u pogledu rodne ravnopravnosti i da osnaži učešće žena u politici u okviru kampanje za sprječavanje diskriminacje žena.

Biranje pola djeteta sa predrasudom prema određenom rodu:

Iako je zabranjeno zakonom, zdravstveni radnici navode da je bilo selektivnog biranja pola, što je rezultiralo odnosom između dječaka i djevojčica na rođenju od 110:100. Vlada nije aktivno rješavala ovaj problem.

Djeca

Upis u matične knjige rođenih: Državljanstvo se dobija: od roditelja, pod određenim okolnostima rođenjem na teritoriji zemlje, primanjem ili na druge načine navedene u međunarodnim sporazumima koji regulišu sticanje državljanstva. Upis u knjige rođenih, koji je obaveza roditelja, je neophodan da bi dijete dobilo potrebna dokumenta i dobilo svoje državljanstvo. Roditelji Romi, Aškalije i Egipćani su u manjoj mjeri registrovali rođenja svoje djece nego druge etničke grupe, uglavnom zbog nedovoljne svjesnosti o značaju matičnih evidencija, kao i zbog neposjedovanja ličnih isprava roditelja. Za djecu romskih i egipatskih roditelja, koja nijesu bila upisana u matične knjige rođenih, bilo je teško da ostvare pristup uslugama državnih ustanova za djecu kao što su: zdravstvena zaštita, socijalna davanja i obrazovanje.

Prema popisu iz 2011. godine, u zemlji je živjelo 2.339 djece bez državljanstva. Verifikacija koju je među interno raseljenim licima sa Kosova sproveo UNHCR je pokazala da najmanje 448 interno raseljenih lica, a od tog broja 90% su djeca, nije bilo upisano u matične knjige rođenih ili evidenciju državljanstva. UNHCR je nastavio da radi sa nadležnim organima na rješavanju ovog problema.

Obrazovanje: Obrazovanje je besplatno do kraja srednje škole, a osnovno obrazovanje je obavezno. Prema popisu iz 2011. godine, 95% djece školskog uzrasta je pohađalo školu, ali je ova brojka bila daleko niža za djecu iz zajednica Roma (51%) i Egipćana (54%). Tokom godine, 1.530 romske i egipatske djece je pohađalo osnovnu školu, ali samo 80 učenika iz ovih zajednica je pohađalo srednju školu, a 20 je pohađalo univerzitet. Prepreke za obrazovanje su uključivale siromaštvo, nepoznavanje crnogorskog jezika, neposjedovanje ličnih dokumenata i pritisak zajednice da od malih nogu daju svoj doprinos porodičnim prihodima. Veća je vjerovatnoća bila da će školu ranije napustiti djevojčice nego dječaci. Mnogi roditelji nijesu željeli da njihova djeca, posebno djevojčice, idu u školu,  preferirajući da one ostanu kod kuće i rano stupe u brak. Vladina komisija zadužena za praćenje prestanka pohađanja škole nije ostvarila značajne rezultate. Nije bilo udžbenika na romskom jeziku.

Zlostavljanje djece: Tokom prvih šest mjeseci 2013, centrima za socijalni rad prijavljeno je 29 slučajeva nasilja nad djecom. Kapaciteti institucija za djecu žrtve porodičnog nasilja nijesu bili odgovarajući. NVO Djeca iznad svega  je 2012. godine  saopštila da je svega 20 djece pozvalo njihovu „povjerljivu telefonsku liniju“, koju finansira EU, namijenjenu  djeci, adolescentima i njihovim roditeljima za prijavu zlostavljanja ili lošeg postupanja u porodici. Mnoga djeca, posebno srednjoškolci, su bila izložena alkoholu, drogama i nasilju. Prema navodima NVO i medija, vršnjačko nasilje među djecom je u porastu. Vlasti su krivično gonile zlostavljanje djece. Nije bilo bračnih i porodičnih savjetovališta. Maloljetne žrtve nasilja u porodici su ponekad smještane u Centar za djecu i mlade „Ljubović“ ili u Dječiji dom u Bijeloj. Ombudsman je tokom 2013. godine primo 100 pritužbi o povredi prava djece i njihovoj diskriminaciji.

Zamjenica ombudsmana je u junu 2012. godine izjavila da su se od 2008. do 2011. godine nadležni organi bavili sa  68 prijavljenih slučajeva seksualnog uznemiravanja djece dobi od 14 do 16 godina i da su podnijeli krivične prijave u 54 slučaja. Većina slučajeva odnosila se na obljubu maloljetnog lica, vanbračnu zajednicu i  brakove iz miraza.

Pojedini mediji su svojim izvještavanjem o izvršenim krivičnim djelima  povređivali prava djece na privatnost, jer su objavljivali lične informacije o njima. Objavljivanje takvih informacija je nezakonito po crnogorskom zakonu, osim ukoliko ne postoji opravdani javni interes. Nijedan od medija koji su ta prava kršili nije zbog toga krivično gonjen niti novčano kažnjen.

Roditelji i rođaci mnoge djece iz zajednica Roma, Aškalija i Egipćana su prisiljavali djecu da rade od malih nogu kako bi doprinosili primanjima porodice. Prosjačenje se dešavalo na prometnim raskrsnicama,  uglovima ulica, od vrata do vrata, u restoranima i kafićima. Iako su mnoga od te djece bila iz Crne Gore, veliki procenat njih uzrasta od 7 do 16 godina bili su iz susjednih zemalja, a taj procenat pokazivao je tendenciju rasta tokom ljetnje turističke sezone. Studija koju je 2011. i 2012. godine sprovela NVO Institut za socijalnu inkluziju ustanovila je da 148 djece iz zajednica Roma i Egipćana prosi u 12 gradova širom zemlje. Ta nevladina organizacija je navela da državne institucije  nijesu djelotvorno rješavale taj problem.

Policija je izvjestila da je privela 100 djece, uglavnom Roma, zbog prosjačenja na ulici tokom prvih devet mjeseci 2014. godine. Policija je petoro od te djece odvela u Centar za djecu i mlade „Ljubović“, dok je Centar za socijalno staranje preuzeo jedno dijete u Budvi. Policija je drugu djecu vratila svojim porodicama. Policija je podnijela prekršajne prijave protiv 2 lica zbog prisiljavanja djece na prosjačenje. Ombudsman je kritikovao napore policije i centara za socijalni rad na sprječavanju prosjačenja kao neadekvatne.

Prema izvještaju Skriveno pred očima, koji je UNICEF objavio u septembru, 69% djece mlađe od 15 godina je bilo izloženo nekoj vrsti nasilja. Istraživanje je pokazalo da je jedna trećina građana poznavala neko dijete koje je bilo žrtva nasilja u školi,, dok je skoro svaki deseti građanin poznavao neko dijete ili odraslu osobu koji su bili žrtva seksualnog uznemiravanja u djetinjstvu. UNICEF je izvjestio da je 69% roditelja povremeno koristilo nasilne ili psihološki štetne metode u vaspitavanju svoje djece.

Rani i prisilni brakovi: Minimalna starosna dob za zakonito stupanje u brak je, u većini slučajeva, 18 godina, ali se osoba može zakonski vjenčati sa 16 godina starosti, uz odobrenje suda. Dječiji brakovi su predstavljali ozbiljan problem, naročito u zajednicama Roma i Egipćana, u kojima se dječaci i djevojčice obično vjenčavaju od 12 do 17 godine starosti. Ovi brakovi se smatraju nezakonitim i nijesu zvanično priznati. Kazna za ugovoranje prisilnih brakova kažnjava se zatvorom od šest mjeseci do pet godina. Romske NVO su tvrdile da porodice plaćaju miraz u iznosu 4.000 do 15.000 eura (5.000 do 18.800 dolara) za mladu koja je još dijete. NVO su prijavile da su pojedini roditelji svoje djevojčice prodavali strancima radi braka. Običaj kupovanja ili prodaje nevinih djevojaka za udaju i dalje postoji među populacijom Roma, Aškalija i Egipćana, gdje neke romske mladoženje plaćaju između 1.000 i 10.000 eura (1.250 do 12.500 dolara) za djevojčice-nevjeste. Nekoliko Roma i Egipćana iz kampa za izbjeglice na Koniku je 20. maja fizički napalo Fanu Deliju, iz NVO Centar za romske inicijative, kada je pokušala da organizuje edukativni performans Ugovoreni brak, u okviru podrške kampanji Centra na suzbijanju ranih i prisilnih brakova.

Sakaćenje ženskih genitalija/obrezivanje žena: Ne postoje konkretni zakoni koji zabranjuju ovu praksu i nije bilo izvještaja koji bi ukazivali da ona postoji.

Seksualna eksploatacija djece: Seksualna punoljetnost se stiče sa 18 godina.  Postoji zakonska odredba o krivičnom djelu seksualnog odnosa punoljetnog lica sa osobom ispod zakonski određene granice punoljetstva. Seksualna aktivnost sa maloljetnim licem kažnjava se do tri godine zatvora. Plaćanje maloljetnom licu za seksualnu aktivnost kažnjava se zatvorskom kaznom od tri mjeseca do pet godina. Osoba za koju se ustanovi da je podsticala druge na prostituciju može se kazniti novčanom kaznom ili kaznom zatvora do jedne godine. Međutim, ako se radi o maloljetnom licu, počinilac može biti kažnjen zatvorom od jedne do deset godina.

Dječija pornografija je nezakonita, a kazne idu od šest mjeseci zatvora za objavljivanje dječije pornografije do osam godina zatvora za korišćenje djece u proizvodnji dječije pornografije. Romska djeca prosjaci suočavala su se sa rizikom od trgovine ljudima u seksualne svrhe . Prema istraživanju romske populacije koje je u Podgorici i Beranama u aprilu sprovela NVO Crnogorski ženski lobi, 71% ispitanika je znalo za slučajeve prostitucije u koje su bile uključene maloljetne romske djevojčice.

Položaj djece u institucijama: U izvještaju o svojoj posjeti 2013. godine, CPT je konstatovao da je ustanova za smještaj odraslih i djece sa posebnim potrebama J.U. Zavod Komanski most ostvario napredak u odnosu na prethodnu posjetu eksperata 2008. godine. Poboljšan je odnos prema licima koja borave u Zavodu i uslovi u kojima žive,  instituciji koju je CPT oštro kritikovao nakon prethodnih posjeta. CPT je primjetio da je Vlada potpuno obnovila ustanovu i da ona sada licima koja u njoj borave nudi zadovoljavajuće uslove za život.

Vlasti su dale prioritet smještaju djece van institucija. Uz podršku UNICEF-a i EU, Vlada je radila na razvoju sistema hraniteljske brige za djecu umjesto slanja u javne ustanove. Vlada je izvjestila da su, u prvih devet mjeseci 2014. godine, hraniteljske porodice usvojile 16 djece, čime je ukupan broj djece smještene u hraniteljskim porodicama porastao na 320. Vlada je smanjila broj djece u domu za nezbrinutu djecu u Bijeloj sa 186, koliko ih je bilo prije nekoliko godina, na 120.

Međunarodne otmice djece: Crna Gora je potpisnica Haške konvencije o građanskopravnim aspektima međunarodne otmice djece iz 1980. godine. Za konkretne podatke za Crnu Goru pogledati  travel.state.gov/content/childabduction/english/country/montenegro.html.

Antisemitizam

Nije bilo prijavljenih slučajeva antisemitskih ispada protiv male jevrejske zajednice u Crnoj Gori, koja broji oko 386 pojedinaca. U novembru 2013. godine jevrejska zajednica je otvorila svoju prvu sinagogu. Jevrejska zajednica i Udruženje boraca II svjetskog rata su 27. januara organizovali petu komemoraciju u Crnoj Gori povodom Međunarodnog dana sjećanja na žrtve holokausta.

Trgovina ljudima

Pogledati izvještaj Stejt departmenta Izvještaj o trgovini ljudima na www.state.gov/j/tip/rls/tiprpt/.

Osobe sa invaliditetom

Ustav i zakon zabranjuju diskriminaciju osoba sa tjelesnim, senzornim, intelektualnim i mentalnim invaliditetom prilikom zapošljavanja, u obrazovanju, pristupu zdravstvenoj zaštiti, vezano za penzije, novčanu pomoć, porodičnu njegu i podršku, kod pristupa objektima, informacijama, u vazdušnom, drumskom i željezničkom prevozu. Loša infrastruktura u zemlji i ograničen pristup javnim objektima preko rampi otežali su ostvarivanje ovih prava za oko 60.000 osoba sa invaliditetom. Društvena diskriminacija osoba sa invaliditetom dodatno im je ograničavala mogućnost da ostvare ova prava, a vlasti nijesu aktivno procesuirale takvu diskriminaciju.

Iako su vlasti generalno primjenjivale u praksi uslov da novi javni objekti moraju imati pristup za osobe sa invaliditetom, većina objekata, uključujući javne objekte i bolnice, kao i javni prevoz, bili su stariji i nijesu imali pristup. Iako izborno zakonodavstvo izričito propisuje da biračka mjesta moraju biti dostupna osobama sa invaliditetom, većini biračkih mjesta one nijesu mogle pristupiti.

Iako je zakonska podrška za osobe sa invaliditetom poboljšana a njihova se vidljivost u društvu povećala, i dalje su ostali jedna od najugroženijih grupa stanovnika. Osobe sa invaliditetom su oklijevale u pokretanju sudskih postupaka zbog povrede svojih prava jer su smatrali da sudije nijesu dovoljno edukovane da bi shvatile njihove problem, kao i zbog negativnih ishoda u ranijim slučajevima. Prema podacima iz popisa iz 2011. godine, 11%  stanovništva ima poteškoća u sprovođenju svakodnevnih aktivnosti, zbog bolesti, starosne dobi ili invaliditeta. Ministarstva zdravlja, rada i socijalnog staranja, prosvjete i sporta, finansija, pravde i ljudskih prava, te održivog razvoja, saobraćaja i turizma, kao i Sekretarijat za zakonodavstvo, Zavod za zapošljavanje i pet NVO-a su pružali pomoć i zaštitu osobama sa invaliditetom u svojim sferama djelovanja.

Uprkos ovim naporima i dalje je postojala diskriminacija osoba sa invaliditetom. NVO su tvrdile da Vlada značajno zaostaje u sprovođenju svog akcionog plana za integrisanje osoba sa invaliditetom u društvo. Vlada nije dosljedno primjenjivala propise koji garantuju zaštitu, podstiču zapošljavanje i obezbjeđuju rješenja stambenih pitanja za osobe sa invaliditetom. Iako osobe sa invaliditetom imaju pravo na zdravstvenu zaštitu u okviru opšteg zdravstvenog sistema, pojedine NVO su tvrdile da nadležne institucije često nijesu pružale ove usluge na zadovoljavajući način. Invalidnine nijesu pokrivale troškove života. Udruženje paraplegičara Podgorice pokrenulo je projekat koji finansira EU „Taksi za osobe sa invaliditetom“ sa ciljem da se olakša pristup javnom prevozu.

Osobe sa invaliditetom su se suočavale sa teškoćama da dobiju kvalitetne medicinske uređaje koji bi im olakšali mobilnost kao i druga ortopredska pomagala preko zdravstvenog i socijalnog osiguranja.

Nije bilo zakonskih ograničenja za učešće osoba sa invaliditetom u društvenom životu zajednice, ali nepostojanje odgovarajuće infrastrukture ih u mnogim slučajevima u tome sprječava. U svom izvještaju za 2012. godinu, ombudsman je naveo da je sudovima prijavljeno 12 slučajeva diskriminacije osoba sa invaliditetom. Prema mišljenju ombudsmana, tako mali broj predmeta posljedica je niskog nivoa javne svijesti o ljudskim pravima i zaštitnim mehanizmima povezanim sa invaliditetom.

Prema navodima NVO, usluge za djecu sa mentalnim i fizičkim smetnjama u razvoju na lokalnom nivou i dalje su bile neadekvatne. Primarni pružaoci ovih usluga bila su udruženja roditelja djece sa smetnjama u razvoju. Njihov profesionalni razvoj i kontinuitet rada često su bili ograničeni finansiranjem povezanim sa određenim projektima, zbog čega su morali da obustave aktivnosti nakon što bi se projekat završio. Roditelji djece sa smetnjama u razvoju suočavali su se sa brojnim preprekama kada su u pitanju obrazovanje i pružanje osnovnih usluga za njihovu djecu.

Obrazovanje za djecu sa mentalnim i fizičkim smetnjama u razvoju je i dalje ostalo neadekvatno. Preovladavalo je uobičajeno vjerovanje da su djeca sa smetnjama u razvoju bolesna i da ih treba razdvojiti od ostale djece i institucionalizovati. Djeca sa smetnjama u razvoju su pohađala osnovnu školu, a u manjoj mjeri i srednju školu, kako u redovnim tako i u specijalizovanim školama za djecu sa smetnjama u razvoju. Postojale su tri specijalizovane škole, dvije u Podgorici i jedna u Kotoru.

Broj djece sa smetnjama u razvoju koja su pohađala redovnu školu je porastao tokom proteklih pet godina. Na osnovu podataka iz oktobra, 1.075 djece sa fizičkim i mentalnim smetnjama u razvoju pohađalo je školu zajedno sa drugom djecom. Vlada je nastavila da podstiče inkluzivno obrazovanje i tokom 2013. godine je obučila 120 nastavnika da rade sa djecom sa smetnjama u razvoju. Ipak, mnoge škole nijesu imale adekvatnu infrastrukturu za učenike sa fizičkim smetnjama u razvoju. Na nivou univerziteta, samo dva fakulteta je imalo obezbijeđen fizički prilaz za studente sa invaliditetom.

Mnogi roditelji su se obraćali ombudsmanu jer su njihova djeca imala problema da se integrišu u škole. Ombudsman je preporučio da se uvedu asistenti za obrazovanje djece sa posebnim potrebama. Tokom 2013. godine Vlada je finansirala obuku 176 takvih asistenata i rasporedila 171 asistenta u različite škole. Vlada je nastavila realizaciju svog plana za izgradnju dnevnih centara za mlađu djecu sa smetnjama u razvoju kao alternativne forme socijalne zaštite u svim opštinama, njih 21. Do kraja godine osam centara je bilo u funkciji. Tokom 2013. godine centri su primili 113 djece.

Mogućnosti zapošljavanja osoba sa invaliditetom bile su ograničene. Zagovornici su ukazivali na to da je programa obuke za osobe sa invaliditetom bilo premalo da bi značajnije doprinijeli njihovoj ekonomskoj integraciji. Državne institucije i privatni poslodavci zaposlili su veoma mali broj osoba sa invaliditetom. U privatnom sektoru, 39 poslodavaca je obezbijedilo zaposlenje za 61 osobu sa invaliditetom tokom 2013. godine. Vlasti su nudile podsticaje privatnim poslodavcima koji zaposle osobe sa invaliditetom, a poslodavci koji ne ispoštuju postavljene kvote za zapošljavanje takvih osoba moraju da uplate sredstva u Fond za profesionalnu rehablitaciju i zapošljavanje osoba sa invaliditetom. Zavod za zapošljavanje je organizovao taj fond kao zasebni program sa godišnjim budžetom od oko dva miliona eura (2,4 miliona dolara). Poslodavci su se često radije opredjeljivali da uplate sredstva nego da ispune kvotu (pogledati takođe dio 7.d.). Navodno netransparentno korišćenje ovih sredstava i dalje je bilo izvor kontroverzi i mogućih malverzacija. Prema navodima NVO Udruženje mladih sa hendikepom, 75 osoba sa invaliditetom je studiralo na privatnim i državnim univerzitetima u zemlji tokom godine, u odnosu na tri iz 2001. godine. U septembru su nadležni organi prihvatili zahtjev Udruženja  da državni univerzitet izuzme osobe sa invaliditetom od plaćanja školarine za tu školsku godinu. To Udruženje je nastavilo realizaciju projekta čiji je cilj obezbjeđivanje dresiranih pasa vodiča za pojedince sa oštećenjem vida i dvije osobe su čekale da dobiju takve pse. Ova NVO je takođe pokrenula prvi internet portal u zemlji za osobe sa invaliditetom.

Mentalna zdravstvena zaštita za osobe sa mentalnim smetnjama je i dalje bila neadekvatna. Nadležni su često takva lica, kao štićenike države, smještala u zastarjele institucije, koje nemaju dovoljno finansijskih sredstava. Institucionalizacija je jačala stigmatizaciju. U izvještaju o svojoj posjeti tokom 2013. godine, misija CPT je konstatovala da su uslovi za život u Specijalnoj bolnici za psihijatriju Dobrota bili neodgovarajući i da se nijesu promijenili od posjete tokom 2008. godine. Zvanični kapacitet bolnice je 241 kreveta, u njoj je tokom posjete 2013. godine bilo smješteno 250 psihijatrijskih pacijenata.

Nacionalne/rasne/etničke manjine

Ustav ne navodi konkretno Rome, Aškalije i Egipćane kao etničku grupu, iako navodi mnoge druge etničke i nacionalne grupe. Romi, Aškalije i Egipćani su doživljavali društvenu diskriminaciju i imali su ograničen pristup socijalnim uslugama. Prema popisu iz 2011. godine, skoro 50% djece školskog uzrasta iz ovih zajednica nije bilo integrisano u obavezni sistem osnovnog obrazovanja.

Prema popisu iz 2011. godine, Romi, Aškalije i Egipćani su činili oko 1% stanovništva. Mnogi među njima, uključujući i interno raseljena lica sa Kosova, živjeli su nezakonito u oronulim naseljima, često vrlo rasutim na raznim lokacijama i bez pristupa osnovnim uslugama, kao što su struja i voda, zdravstvena zaštita i kanalizacija. Zakon o državljanstvu i prateći podzakonski akti su značajno otežali sticanje državljanstva licima koja nemaju lična dokumenta. Ponekad nijesu imali pristup uslugama ljekara specijalista, koje su inače bile dostupne domaćim državljanima.

Djeca iz zajednica Roma, Aškalija i Egipćana i dalje su doživljavala diskriminaciju od strane svojih vršnjaka prilikom pohađanja škole. Na primjer, Osnovna škola „Božidar Vuković“ nastavila je da vodi područno odjeljenje u kampu za izbjeglice na Koniku u Podgorici, koje su pohađali isključivo učenici iz zajednica Roma, Aškalija i Egipćana. Da bi riješila problem, Vlada je obezbijedila prevoz za 250 romske djece iz kampa Konik da pohađaju nastavu u šest škola u gradu.

U februaru je Komitet UN za eliminaciju rasne dikriminacije izvjestio da Romima i Egipćanima nedostaju osnovna sredstva za život i naveo teškoće u obrazovanju i prosjačenje kao dva najveća problema ove grupe. U izvještaju je takođe istaknuta zabrinutost za raseljena lica sa Kosova koja su i dalje živjela u veoma lošim uslovima u kampu Konik. Tokom školske 2010/2011. godine, stopa ranog napuštanja osnovne škole među djecom koja pripadaju manjinskim grupama Roma, Aškalija i Egipćana bila je oko 50%.

Iako romske nevladine organizacije i lideri ovih zajednica smatraju da je stopa ranog napuštanja škole ostala ista, ostvaren je određeni napredak u upisu učenika iz ovih zajednica u srednju školu. Broj romskih učenika u srednjim školama je porastao sa 63 u 2012. godini na 82 u 2013. Samo 15 romskih studenata je pohađalo univerzitet u 2013. Prema istražvanju koje je u junu 2013. sproveo UNICEF, glavna prepreka za obrazovanje učenika koji pripadaju ovim manjinskim grupama su siromaštvo, stambeni uslovi ispod minimalnog standarda življenja, loše obrazovanje roditelja, diskriminacija i rani brakovi. U februaru je Romski nacionalni savjet započeo projekat uvođenja romskog jezika kao predmeta za Rome u školama.

Lokalne vlasti su često ignorisale ili prećutno prihvatale široko rasprostranjene društvene predrasude protiv Roma, Aškalija i Egipćana. Za razliku od drugih, pripadnici ovih manjina nijesu učestvovali u politici i nijesu bili politički zastupljeni. Romski nacionalni savjet je tvrdio da izmjene i dopune izbornog zakonodavstva koje su usvojene 21. marta nijesu obezbijedile političku zastupljenost Roma u Skupštini, te je navedene izmjene i dopune opisao kao tipičan primjer selektivne pravde i politike „dvostrukih standarda“. Na kraju godine u državnoj upravi je radilo troje Roma, u lokalnim upravama je bilo šest pripravnika Roma i nijedan u organima lokalnih samouprava.

Prema mišljenju Ministarstva za ljudska i manjinska prava, najveće barijere sa kojima su se suočavale ove manjinske grupe su siromaštvo, nizak nivo obrazovanja, nezaposlenost, etnički stereotipi i njihov nomadski stil života. Vlada je 2012. godine uvela subvencije sa ciljem da ohrabri privatne preduzetnike da zapošljavaju Rome, Aškalije i Egipćane. Prema martovskom istraživanju koje je u junu sproveo Centar za demokratiju i ljudska prava, vladine mjere koje su imale za cilj da pomognu ovim zajednicama nijesu postigle konkretne rezultate osim što su prikupljeni statistički podaci. Većina zaposlenih Roma su radili kao radnici čistoće ili na drugim poslovima koji se generalno smatraju nepoželjnim. Romi nijesu imali mogućnosti da pohađaju obuke, i nijesu imali vještine koje se traže na tržištu ili relevantno radno iskustvo da učestvuju u formalnoj ekonomiji.

Vlasti su nastavile da realizuju akcioni plan u skladu sa svojim obavezama iz strategije „Dekada inkluzije Roma 2005-2015″. Njen cilj je bio dalja integracija Roma, Aškalija i Egipćana, ali su slab pristup obrazovanju, zaposlenju ili stanovanju i dalje bili prisutni. Još uvijek su se suočavali sa problemom rješavanja svog zakonskog statusa.

Bilo je izolovanih slučajeva pojave grafita usmjerenih protiv Roma, Muslimana i Albanaca. Romi su izvještavali o široko rasprostranjenoj društvenoj diskriminaciji. NVO su izvještavale da su poslodavci često Romima uskraćivali priliku za zaposlenje (pogledati takođe dio 7.e.). Stereotipi i upotreba diskriminatorskog jezika o Romima bili su široko rasprostranjeni.

Lideri drugih nacionalnih manjina su nastavili da tvrde da su manjine nedovoljno zastupljene u Skupštini Crne Gore, državnoj upravi, pravosuđu i državnim privrednim preduzećima. Istraživanje koje je u julu 2013. sprovelo Ministarstvo za ljudska i manjinska prava pokazalo je da postoji velika neravnoteža u raspodjeli radnih mjesta u pojedinim kategorijama javnog sektora po nacionalnim grupama. Crnogorci, koji čine manje od jedne polovine stanovništva, imali su 60% mjesta u javnoj upravi, Srbi 19%, Bošnjaci 6%, Albanci 3,8%, Muslimani 2,5% i Hrvati 0,8%. Prema popisu iz 2011. godine, po nacionalnoj pripadnosti 44,9% stanovništva se izjasnilo kao Crnogorci, 28,7% kao Srbi, 8,65% kao Bošnjaci, 4,9% kao Albanci i 3,3% kao Muslimani. Na kraju godine, šestoro Roma je radilo u državnoj upravi na centralnom nivou, a nijedan u organima lokalne samouprave.

Albanci iz Martinaja, blizu Gusinja, su 12. maja protestovali zbog izgradnje Srpske pravoslavne crkve  u njihovoj zajednici. Oni si izgradnju Srpske pravoslavne crkve u dijelu zemlje naseljenom samo Albancima opisali kao provokaciju. Policija je u maju 2013. uhapsila 22 albanskih Muslimana pošto su pokušali da zaustave izgradnju. Srpska pravoslavna crkva je navela da je vlasnik zemljišta na kojem se gradilo. Tokom godine, lokalne albanske partije izrazile su svoje nezadovoljstvo ovim hapšenjima, ali je Vlada navela da je policija sprovodila odluku suda kojom je Srpskoj pravoslavnoj crkvi dozvoljeno da gradi na tom zemljištu.

Neke albanske grupe su tvrdile da odbijanje vlasti da organizuje konsultativni referendum u vezi sa njihovim zahjevom da podgorička gradska opština Tuzi postane zasebna opština predstavlja njihovu diskriminaciju. Takođe su kritikovali Ministarstvo prosvjete zbog toga što se u nastavnim planovima za istoriju, muzičko obrazovanje i geografiju, koji se predaju u školama za Albance, ne poklanja dovoljno pažnje albanskom sadržaju, kao i zbog činjenice da učenici nijesu koristili albansko pismo.

Albanci i Bošnjaci u sjevernim i južnim djelovima zemlje često su se žalili da su žrtve diskriminacije i ekonomskog zanemarivanja od strane centralne vlasti. Nekoliko aktivista je tvrdilo da je ta nejednakost bila namjerna politika osmišljena da ih natjera da napuste zemlju u potrazi za boljim ekonomskim mogućnostima.

Srpski političari su tvrdili da Vlada nije ispoštovala sporazum koji je 2011. godine potpisala sa opozicionim strankama o nastavi crnogorskog, srpskog, bošnjačkog i hrvatskog jezika (koji su svi dijalekti srpsko-hrvatskog) u školama. Izjavili su da nadležna komisija nije uspjela da izradi program za srpski i druge jezike.

Država je podržala nacionalne savjete Srba, Bošnjaka, Albanaca, Muslimana, Hrvata i Roma, koji treba da zastupaju interese etničkih manjina. Nevladine organizacije, posmatrači zainteresovani za pravna pitanja i mediji su i dalje optuživali Vladu za zloupotrebu sredstava iz fonda formiranog za finansiranje nacionalnih savjeta. Riječ je o sporu koji je prisutan duži niz godina i koji odaje utisak prisustva korupcije, posebno u vezi sa Srpskim nacionalnim savjetom. Vrhovni sud je 21. aprila potvrdio odluku Upravnog suda iz decembra 2013. godine kojom je potvrđen legitimitet osnivačke skupštine Srpskog nacionalnog savjeta. Državna revizorska institucija je konstatovala da je fond zloupotrijebio 227.000 eura (284.000 dolara) od 353.000 eura (441.000 dolara) koliko je opredijeljeno za taj fond. NVO Građanska alijansa je nastavila sa tvrdnjama da je u raspodjeli sredstava savjetima bilo neregularnosti, navodeći da su najveći problemi fonda sukob interesa, nezakonit odabir projekata i netransparentan rad. Građanska alijansa je pozvala državnog tužioca i Državnu revizorsku instituciju da preduzmu odgovarajuće radnje, kao i Skupštinu da rasformira savjete.

Nasilje, diskriminacija i druge povrede prava zasnovane na seksualnoj orijentaciji i rodnom identitetu

Zakon zabranjuje diskriminaciju na osnovu seksualne orijentacije i rodnog identiteta i primjenjuje se na pojedince iz LGBT zajednice.

Uprkos naporima Vlade da se unaprijedi položaj LGBT zajednice, LGBT osobe i njihovi podržavaoci i dalje su doživljavali kontinuiranu društvenu diskriminaciju, isključenost iz zajednice, neprijateljski nastrojene stavove javnosti, kao i više nasilnih incidenata. Negativna javna percepcija navela je većinu pripadnika LGBT populacije da prikriva svoju seksualnu orijentaciju, ali su oni ipak postali vidljiviji jer su mnogi među njima počeli da se otkrivaju svojoj porodici i kolegama. LGBT aktivisti su naveli da pripadnici zajednice nijesu policiji prijavili pojedine napade na njih jer su se žrtve bojale dalje odmazde koju bi izazvale njihove prijave. Neprijateljski nastrojeni pojedinci su koristili društvene medije i internet sajtove za upoznavanje LGBT parova, da anonimno napadaju i prijete LGBT osobama i osobama za koje se sumnja da pripadaju ovoj zajednici. Pobjeda austrijskog gej predstavnika na Eurosong takmičenju rezultirala je intenziviranjem govora mržnje protiv LGBT osoba na internet portalima u zemlji.

Dvije domaće nevladine organizacije, LGBT forum Progres i novoosnovana Queer Montenegro, bave se isključivo pravima LGBT zajednice, ali ima i drugih organizacija za ljudska prava koje se bave i LGBT pravima. Novoosnovana LGBT NVO Socijalni centar je vodila LGBT klub i organizovala nekoliko aktivnosti za LGBT zajednicu. Tokom prvih devet mjeseci 2014, LGBT forum Progres je vodio sklonište za LGBT osobe. NVO Juventas je vodila SOS liniju i centar za LGBT osobe koji su pružali podršku, organizovali radionice i obezbjeđivali medicinsku i psihološku pomoć LGBT osobama.

U Podgorici je 2. novembra organizovana Parada ponosa sa oko 200 učesnika, uključujući ministra za ljudska i manjinska prava Suada Numanovića. Nijesu zabilježeni nasilni incidenti. Oko 1.800 policijskih službenika je obezbjeđivalo događaj. Policija je privela oko 80 lica na ispitivanje, a od 16 lica oduzela opasne predmete kao što su Molotovljevi kokteli.

LGBT Forum Progress je naveo da je nasilje protiv LGBT osoba bilo u porastu, dijelom iz razloga što su raniji napadi ostali neriješeni ili što su počinioci blago kažnjeni. Mlada osoba iz Podgorice je 1. marta napala predstavnika Forum Progressa i još jednu LGBT osobu i nanijela im lakše povrede. Vlasti su uhapsile učinioca i nedugo zatim ga oslobodile. NVO Akcija za ljudska prava je ustvrdila da atmosfera nekažnjivosti u pogledu zločina iz mržnje protiv pripadnika LGBT zajednice podstiče takvo ponašanje. Nepoznata lica su 21. maja fizički napala istaknutog LGBT aktivistu ispred zgrade u kojoj živi.

Ministarstvo za ljudska i manjinska prava je osudilo napad, ali su učinioci ostali na slobodi.

LGBT Forum Progress je 26. aprila otkazao planirani performans i protest protiv homofobije u Baru, nakon što je policija obavijestila tu NVO da bi za obezbjeđivanje događaja bilo potrebno 600 policijskih službenika i da bi troškovi bili preko 30.000 eura (37.500 dolara), mnogo više od onoga što omogućava budžet policije u Baru.

Osnovni sud u Podgorici je 2. juna objavio svoju odluku u postupku protiv dvije osobe optužene da su 2012. godine napale lica koja su radila na spotu o LGBT pravima iz 2011. godine. Sudija je Nikolu Ražnatovića proglasio krivim i osudio ga na tri mjeseca zatvora, ali je oslobodio Draška Mirkovića. U spotu iz 2011. godine je po prvi put u zemlji prikazan poljubac između dva muškarca.

LGBT Forum Progress je kritikovao tužioce zbog „selektivne pravde” i neadekvatnog odgovora na nasilje protiv LGBT osoba, za koje je tvrdio da ohrabruju počinioce da nastave sa verbalnim i fizičkim napadima i prijetnjama smrću usmjerenim protiv njih.

Policija je pokrenula prekršajni postupak protiv više desetina srednjoškolaca zbog agresivnog ponašanja prema LGBT osobama tokom dvije parade ponosa 2013. godine, ali tužilac nije podigao optužnice protiv pojedinaca.

Tokom godine, tri osobe su čekale na operaciju promjene svog pola. Državni Fond zdravstva pokriva 80% troškova operacije.

Vlada i nekoliko istaknutih zvaničnika potvrdili su podršku LGBT pravima. Oko 60 policijskih službenika je završilo obuku o odgovarajućem odnosu prema LGBT osobama. Svi centri i odjeljenja bezbjednosti imali su službenika čije su dužnosti uključivale praćenje poštovanja prava LGBT osoba.

Društvena stigma protiv osoba oboljelih od HIV/AIDS

Predrasude protiv osoba sa HIV/AIDS su i dalje bile prisutne, između ostalog i zbog neznanja o toj bolesti. NVO Juventas i  Crnogorska fondacija za HIV su izjavile da su lica sa HIV/AIDS-om stigmatizovana i izložena diskriminaciji, iako je veći dio te diskriminacije nedokumentovan. Posmatrači su smatrali da su strah od diskriminacije, društveni tabui u vezi sa seksom i nedostatak privatnosti u pogledu zdravstvenih kartona spriječili mnoge ljude da traže testiranje na HIV.

Dio 7. Prava radnika

a. Sloboda udruživanja i pravo na kolektivno pregovaranje

Zakon daje radnicima pravo da organizuju sindikat, da se pridruže sindikatu, da kolektivno pregovaraju i da organizuju štrajkove u skladu sa zakonom. Zakon zabranjuje diskriminaciju članova sindikata ili osoba koje pokušavaju da organizuju sindikat i propisuje da se radnici otpušteni zbog sindikalne aktivnosti moraju vratiti na posao.

Pravo na štrajk je ograničeno za zaposlene sa zaduženjima vezanim za bezbjednost i druge državne službenike čije bi odsustvovanje sa posla ugrozilo javni interes, nacionalnu bezbjednost, bezbjednost lica i imovine ili funkcionisanje vlasti. Zakon zabranjuje pripadnicima vojske članstvo u sindikatima. Poslodavci mogu jednostrano da utvrde minimum procesa rada ako pregovori sa sindikatima ne dovedu do postizanja sporazuma.

Zakon manjim sindikatima ograničava mogućnost jednake reprezentativnosti. U kolektivnim pregovorima može učestvovati samo sindikat sa najviše članova. Po zakonu, kolektivni ugovori se odnose samo na registrovanu radnu snagu. Uprkos zakonskoj odredbi, kolektivno pregovaranje je ostalo na rudimentarnom nivou, a Vlada je i dalje strana u pregovorima na državnom nivou.

Vlada nije djelotvorno sprovodila važeće radno zakonodavstvo, a njeni resursi, inspekcija i korektivne mjere nijesu bili odgovarajući. Kazne za kršenje zakona bile su u rasponu od manjih novčanih kazni do kazne zatvora od jedne godine i, ako bi se primjenjivale, bile bi dovoljne da spriječe većinu slučajeva kršenja zakona.

Upravni i sudski postupci su bili predmet dugih odlaganja i žalbi, a ponekad su za njihovo rješavanje bile potrebne godine. Od 2010. godine do jula 2014, Agencija za mirno rješavanje radnih sporova (pri Ministarstvu rada i socijalnog staranja) razmotrila je 6.929 predmeta i uspjela da postigne kompromis među stranama u 5,723 predmeta (82%). Većina pojedinačnih sporova odnosila se na nezakonito otpuštanje, neplaćene doprinose za osiguranje i druge administrativne probleme. Prema natpisima u medijima, u mnogim slučajevima poslodavci nijesu ispoštovali odluke Agencije.

Nijedna od mjera zaštite koje stoje na raspolaganju zakonski prijavljenim radnicima nije se odnosila na neprijavljene radnike, od kojih su mnogi došli iz inostranstva i nijesu imali ugovor o radu. Prema navodima u štampi, tokom ljetnje sezone bilo je zaposleno između 15.000 i 30.000 domaćih i stranih neprijavljenih radnika, prvenstveno u sektorima građevine, trgovine, turizma, poljoprivrede i ugostiteljstva.

Vlada je poštovala slobodu udruživanja. Radnici su koristili svoje pravo da se učlane u sindikat i kolektivno pregovaraju. Na primjer, nakon 18 mjeseci pregovora Vlada, Savez sindikata, Unija slobodnih sindikata, Ministarstvo rada i socijalnog staranja i Unija poslodavaca su 18. marta  potpisali novi opšti kolektivni ugovor koji uređuje uslove zapošljavanja. Dvogodišnji ugovor omogućava poslodavcima da otkažu ugovor o radu zaposlenome, bez prethodne najave, u slučaju teže povrede radne obaveze na način na koji je to propisano ugovorom. Posmatrači su konstatovali da su unutrašnji sukobi u Savezu sindikata, jednom od ukupno dva reprezentativna sindikata, odvraćali pažnju sindikalnih vođa i ograničili djelotvornost organizacije u borbi za radnička prava.

Unija slobodnih sindikata je 3. septembra izrazila zabrinutost zbog pritiska koji su vršili pojedini direktori škola, kao i prijetnji koje su uputili njenim članovima, koji su podržavali štrajk upozorenja nastavnika u organizaciji granskog sindikata zaposlenih u prosvjeti prije početka školske godine.

Uprave preduzeća i lokalne vlasti su u brojnim situacijama blokirale pokušaje radnika da organizuju štrajkove na način što su ih proglašavali nezakonitima, a postoje izvještaji od strane zaposlenih, kako u privatnom tako i u javnom sektoru, da su poslodavci prijetili ili na druge načine zastrašivali radnike uključene u sindikalne aktivnosti. U pojedinim slučajevima privatni poslodavci su smanjivali ili „rezali“ plate zaposlenih i nekim radnicima uručivali otkaz zbog sindikalnog djelovanja. Na primjer, novi vlasnik Kombinata aluminijuma dao je otkaz predsjedniku sindikata Kombinata Radu Krivokapiću. Njegov otkaz je navodno bio uslov da se završi kupovina Kombinata. Radnici koji, zbog otkaza koje su dobili, uspješno okončaju postupak pred sudom mogu zbog sporosti sudova godinama da čekaju da budu vraćeni na posao.

Radnicima u privatizovanim preduzećima ili u preduzećima u stečaju se duguju neizmirene zarade i otpremnine. Nekoliko lokalnih samouprava svoje zaposlene nije plaćalo mjesecima. Neisplaćene zarade, zatvaranje fabrika i sve veće siromaštvo rezultirali su velikim štrajkovima.

b. Zabrana prisilnog ili prinudnog rada

Ustav zabranjuje sve oblike prisilnog i prinudnog rada, ali je bilo izvještaja o prisilnom radu u sektoru građevine, kao i o djeci koje su njihove porodice povremeno tjerale na prisilno prosjačenje (pogledati dio 7.c.).

Zakon propisuje maksimalnu kaznu zatvora od 10 godina za prisilni rad i u tom smislu je dovoljno oštar kada se uporedi sa kaznama za druga teška krivična djela. Vlasti su uložile minimalne napore da istraže, identifikuju oštećena lica ili krivično gone počinioce za krivično djelo prisilni rad.

Pogledati Izvještaj o trgovini ljudima Stejt departmenta na www.state.gov/j/tip.

c. Zabrana dječijeg rada i minimalna starosna dob za zasnivanje radnog odnosa

Zvanična minimalna starosna dob za zasnivanje radnog odnosa je 15 godina. Djeca mlađa od 18 godina ne mogu da rade na poslovima koji podrazumijevaju posebno težak fizički rad, prekovremeni i noćni rad, rad pod zemljom ili pod vodom ili na poslovima koji „mogu štetno uticati na njihovo zdravlje i život ili podrazumijevaju veći rizik po njihovo zdravlje i život“. Zakon definiše novčane kazne za kršenje ovih odredbi, a te kazne se kreću od 10 do 300 minimalnih zarada. Vlada je generalno sprovodila ova ograničenja u formalnoj, ali ne i u sivoj ekonomiji.

Inspekcija rada, ministarstva rada i socijalnog staranja, unutrašnjih poslova, zdravlja, pravde i prosvjete i zamjenik ombudsmana za prava djece bili su nadležni za sprovođenje zakona koji regulisu pitanja dječjeg rada. Vlada je uložila napore da ojača pravnu zaštitu djece, usvajanjem izmjena i dopuna Zakona o radu kojima se povećavaju kazne za kršenje zakona iz oblasti rada, uključujući povećane novčane kazne za kršenja odredbi iz oblasti rada koja obuhvataju djecu. Zakon definiše novčane kazne u rasponu od 2.000 do 20.000 eura (2.500 do 25.000 dolara) za kršenje tih odredbi. Inspekcija rada nije imala dovoljno kadrova koji su prošli odgovarajuću obuku, kancelarijskog prostora i finansijskih sredstava, kao ni posebne inspektore za dječji rad,  te je poštovanje  propisa o dječijem radu provjeravano u okviru opšte inspekcije rada. Vlada nije prikupljala posebne podatke o dječjem radu. Osim prisilnog prosjačenja, inspektori nijesu prijavljivali druga kršenja zakonskih propisa koji se odnose na dječji rad.

Dječji rad se javljao uglavnom na selima, gdje su djeca obično radila u porodičnim preduzećima i u poljoprivredi. Romska djeca su radila uglavnom tokom ljeta, i tipično se bavila aktivnostima kao što su pranje vjetrobranskih stakala, cijepanje drva za ogrijev, tovarenje kamiona, sakupljanje predmeta kao što je staro željezo, prodaja starih novina i dodatne opreme za automobile ili pomaganje svojim roditeljima kao najamna radna snaga. Mnoga interno raseljena romska djeca bez dokumenata iz matične knjige rođenih ili o državljanstvu bila su primorana da se bave prosjačenjem ili manuelnim radom. Policija je tvrdila da se više radi o pojedinačnim slučajevima porodičnog prosjačenja, nego o organizovanom prosjačenju. Prosjačenje je bilo lako primjetno, posebno u Podgorici i na primorju tokom ljeta. Policija je tvrdila da većina djece koja su se bavila prosjačenjem potiču sa Kosova i iz Srbije. Policija je rijetko podnosila tužbe protiv odraslih počinilaca, a djecu zatečenu bez staratelja je smještala u Centar za  djecu i mlade „Ljubović“. Nakon napuštanja tog centra, većina djece je nastavljala da se bavi prosjačenjem. Romske NVO su pokušavale da podignu nivo svijesti u vezi sa tim problemom, ističući  da Vlada nije obezbijedila dovoljno resursa za rehabilitaciju djece koja prosjače i žive na ulici.

Pogledati i Nalazi o najgorim oblicima dječijeg rada Ministarstva rada SAD na   www.dol.gov/ilab/programs/ocft/tda.htm.

d. Diskriminacija u pogledu zapošljavanja ili zanimanja

Zakon zabranjuje diskriminaciju po osnovu rase, pola, roda, invalidnosti, jezika, seksualne orijentacije, vjeroispovijesti, godina starosti, trudnoće, zdravstvenog stanja, nacionalnosti, bračnog statusa, društvenog statusa, političke ili neke druge pripadnosti, i članstva u političkim i sindikalnim organizacijama. Ipak, bilo je primjera diskriminacije po osnovu većine navedenih faktora.

Bilo je primjera diskriminacije protiv neprijavljenih domaćih i stranih radnika (pogledati dio 6). Žene su povremeno bile izložene diskriminaciji zbog svog bračnog statusa, trudnoće i fizičkog izgleda. Poslodavci nijesu poštovali sve svoje zakonske obaveze prema trudnicama. Ponekad su im smanjivali nivo odgovornosti ili su ih otpuštali nakon što bi se vratile sa porodiljskog odsustva.

e. Prihvatljivi uslovi rada

Prema navodima Zavoda za statistiku, prosječna mjesečna neto zarada u avgustu iznosila je 473 eura (591 dolar). Mjesečna potrošačka korpa sa osnovnim stavkama koštala je 790 eura (988 dolara). Minimalna zarada u državi je od aprila iznosila 193 eura (261 dolara) mjesečno. Vlada je odredila apsolutnu liniju siromaštva na 186 eura (233 dolara). Državni Zavod za statistiku je procijenio da je oko 8,6% stanovništva, odnosno 54.000 ljudi, živjelo ispod apsolutne linije siromaštva, u odnosu na 11,3% 2012. godine. Gotovo 18% građana na sjeveru živjelo je ispod linije siromaštva, u odnosu na 6,3% u središnjem i 6,4% u južnom dijelu zemlje. Značajan dio radne snage, posebno u ruralnim oblastima i u neformalnom sektoru, zarađivao je manje od minimalne zarade.

Zakon o radu definiše 40-časovnu radnu nedjelju (osim u posebno navedenim vanrednim okolnostima) i zahtijeva od poslodavaca da plaćaju nepreciziranu nadoknadu za prekovremeni rad, praznike i rad vikendom. Zakon propisuje i 30-minutnu pauzu u toku radnog dana, prekovremeni rad ograničava na 10 sati nedjeljno, ali su sezonski radnici često radili mnogo duže. Vlada propisuje standarde iz oblasti zaštite na radu. Propisi zahtijevaju od poslodavaca i nadzornih ogana da obezbijede i osiguraju primjenu zaštitne opreme i da prijave sve ozbiljnije slučajeve povrede ili smrtne slučajeve na radu u roku od 24 časa. Radnici mogu da se udalje od mjesta ili situacije u kojoj je ugroženo njihovo zdravlje bez opasnosti po svoj radni odnos.

Inspekcija rada je nadležna za sprovođenje odredbi zakona koje se odnose na minimalnu zaradu, radno vrijeme i zaštitu i zdravlje na radu, međutim ni u formalnoj niti u sivoj ekonomiji to nije radila na djelotvoran način. Od 23 inspektora koji su obavljali inspekcijske poslove iz oblasti rada i zapošljavanja, samo 9 ih je obavljalo kontrole zaštite na radu. Resursi, korektivne mjere i istrage nijesu bile odgovarajuće da  prepoznaju, sprovedu mjere ili spriječe kršenja kako u formalnoj tako i u sivoj ekonomiji. Kršenje odredbi koje se odnose na zarade i radno vrijeme kažnjavano je manjim novčanim kaznama, nedovoljnim da se ta pojava suzbije. Sankcije za kršenje standarda o zaštiti i zdravlju na radu se kreću od novčane kazne do jedne godine zatvora i uglavnom su bile dovoljne. Inspektori rada imaju zakonsko ovlašćenje da zatvore preduzeće dok ne otkloni nedostatke ili da novčano kazne vlasnike koji ponavljaju kršenja propisa. Inspektori su utvrdili kršenja propisa vezana za rad bez ugovora o radu, neodgovarajuću isplatu zarade, neplaćanje doprinosa za socijalno osiguranje za zaposlene, neposjedovanje radnih dozvola, neiskorišćene godišnje odmore i dugo radno vrijeme. Tokom prvih osam mjeseci 2014, inspektori su utvrdili 5.155 nepravilnosti i izrekli 2.801 novčanu kaznu na licu mjesta za manja kršenja propisa i 26 kazni zbog neplaćanja prethodnih novčanih kazni. Inspektori su ustanovili najviše nepravilnosti u sektorima ugostiteljstva, turizma i građevinarstva. Inspekcija rada je dobila i 12 prijava za uznemiravanje na radu. Istraživanje koje je 2013. godine sprovela NVO Vladavina prava ukazalo je na to da je inspekcija rada selektivno vršila kontrolu malih i srednjih preduzeća koja su solventnija i mogu da plate kazne. Drugi kritičari su konstatovali da je inspekcija rada zanemarila da istraži ili iskontroliše veće kompanije ili politički povezane organizacije.

Bilo je izvještaja da zaposleni u privatnim preduzećima rade tokom praznika. Ministarstvo ekonomije je saopštilo da, zbog nejasnih formulacija u zakonu, ne može sa preciznošću da utvrdi na koje se radnike zakon primjenjuje. Mnogi radnici, posebno žene koje rade u trgovini, ugostiteljstvu i u uslužnom sektoru, imali su neplaćeni prekovremeni rad, a ponekad su bili prisiljeni da rade za vjerske praznike ili da se odreknu prava na nedjeljni i godišnji odmor. Zaposleni često nijesu prijavljivali ove povrede svojih prava zbog straha od posljedica. Poslodavci ponekad nijesu isplaćivali minimalnu zaradu, ostale naknade za zaposlene ili uplaćivali obavezne doprinose u penzioni fond. Zloupotrebe radničkih prava najčešće su se javljale u privatnim preduzećima i odnosile su se na rad bez ugovora ili dozvole za boravak, neisplaćivanje zarada i doprinosa, višak prekovremenog rada, rad tokom praznika, neplaćanje poreza i dugo radno vrijeme.

Poslodavci su radije zapošljavali radnike na određeno vrijeme. Privatni poslodavci su ponekad angažovali radnike na „probni period“ od nekoliko mjeseci, a onda ih otpuštali prije isteka tog roka. Zatim bi zaposlili nove radnike i ponavljali taj ciklus. Korišćenje radnika na određeno vrijeme i dalje je predstavljalo glavnu tačku neslaganja između sindikata i poslodavaca, jer su poslodavci imali mnogo veći uticaj na uslove zapošljavanja tih radnika, posebno žena, starijih radnika i radnika sa invaliditetom.

Zakon ograničava zapošljavanje na određeno vrijeme na period od dvije godine i predviđa angažovanje radnika preko agencija za zapošljavanje. Kao izuzetak, poslodavci nijesu obavezni da obezbijede stalno zaposlenje poslije dvije godine trudnicama koje su dio trudnoće provele na trudničkom odsustvu. Bilo je mnogo primjera u kojima poslodavci, i u javnom i u privatnom sektoru, nijesu dali ugovor za stalno zaposlenje poslije isteka perioda od dvije godine neprekidnog zaposlenja.

Inspekcija rada je tokom 2013. godine otkrila 5.366 lica koja rade u sivoj ekonomiji, od čega su 3.429 bili stranci. Procjenjuje se da je u neformalnom sektoru radilo 35.000 ljudi. Oko 170.000 zaposlenih je radilo u formalnom sektoru.

Visoka stopa nezaposlenosti povezana sa strahom od gubitka posla, sudskim sistemom opterećenim zaostalim predmetima i nepostojanjem djelotvorne pravne zaštite i dalje su predstavljali destimulišuće faktore za podnošenje tužbi. Bilo je izvještaja da su poslodavci ucjenjivali ili prijetili radnicima koji su tražili bolje uslove za rad ili veće plate. Direktor Centra za socijalni rad je u aprilu 2013. godine dao otkaz Svetlani Medenici, koja je u Centru radila 2012. i 2013. godine bez važećeg ugovora o radu, nakon što je svoj slučaj prijavila organima inspekcije rada. Postupak je na kraju godine još bio u toku.

I poslodavci i radnici kršili su propise iz oblasti zaštite i zdravlja na radu, posebno u građevinarstvu, poslovima sa električnom energijom, preradi drveta i zavarivanju. Mašine i alati koji se koriste na gradilištima često se ne održavaju kako treba, što je povećavalo rizik od povreda. Tokom prvih devet mjeseci prijavljeno je sedam smrtnih slučajeva i 29 teških povreda na radu. Grane kod kojih je najveći rizik uključuju građevinarstvo, energetiku, drvopreradu, saobraćaj i tešku industriju. Najčešći uzroci povreda, kako se navodi, su nedovoljna informisanost i obučenost za dati posao, neadekvatna zdravstvena zaštita radnika i zastarjela oprema.