Šestog aprila lideri iz cijelog svijeta okupiće se u Kanzasu da bi učestvovali u ceremoniji obilježavanja stogodišnjice ulaska SAD u Prvi svjetski rat (WWI Centennial Commemoration event). Ovom prilikom oni će odati poštu svima koji su stradali tokom rata.
Među onima koji su dali svoje živote za mirniju i bolju Evropu i svijet, služeći u oružanim snagama Sjedinjenih Država, nalazi se nekoliko građana Crne Gore.
Američki veterani iz Crne Gore (spisak nije sveobuhvatan)
|
Ma koliko su njihove priče posebne, neki detalji su isti. Evo samo nekoliko njihovih kratkih biografija.
Joko Meštrović (1894-1918) rođen je u Đuraševićima (Krtole, Bokokotorski zaliv). Odmah pošto je napunio 18 godina, preselio se u ‘obećanu zemlju’, ali se sreo sa još težim uslovima tamo. Joko se dobrovoljno prijavio u crnogorsku vojsku početkom Prvog svjetskog rata. Tek nakon aprila 1917, pošto su se SAD uključile u rat, dobrovoljci nisu imali problema da se pridruže vojsci, ali isključivo pod uslovom da se pridruže američkim trupama. Nakon završne obuke, Joko je poslat na francuski front. Iako nije bio dovoljno pismen i nije dobro znao engleski jezik, brzo je napredovao do čina vodnika i bilo mu je povjereno predvođenje vojnog voda. U to vrijeme, novine su pisale da je on bio prva osoba iz kalifornijskog grada Fresns koja je dostigla slavu heroja u “Velikom ratu”, nakon što je spasio život poznatom kapetanu Vajku, bio teško ranjen i proglašen mrtvim prvi put. Njegovo ime našlo se na spisku žrtava još jednom prije nego je i zaista poginuo u eksploziji granate, i to u vrijeme kada je većina njemačkih trupa priznala poraz 1918. Početkom 1925. godine, američka flota posjetila je Split, a jedan brod je imao specijalan zadatak u Boki – da nađe Jokovu majku. Ona je primljena na brod, na kom su se zastave vijorile na pola koplja, a cjelokupna posada je bila u svečanim uniformama. Uručena joj je Medalja časti. Ovo najveće američko vojno priznanje dodijeljeno je Joku posthumno. On je bio jedan od samo 121 američkog vojnika koji su dobili ovo priznanje za učešće u Prvom svjetskom ratu.
Stiv Kilibarda (1892-1918) rođen je u selu Tupan, blizu Nikšića. Preselio se u Sjedinjene Države 1908. godine, tražeći posao i prateći svoj san, da pomogne svojoj porodici da živo bolje. Na žalost, zahvatio ga je I Svjetski rat i odmah se prijavio da služi u američkoj vojsci. Vrhunac njegove kratke vojne službe dogodio se tokom bitke za Verdun na rijeci Marna 1918. godine, kada je svojom hrabošću impresionirao ne samo svoje saborce i neprijatelja, već i cijeli svijet. Tokom bitke izgubio je lijevu ruku, ali je nastavio da se bori da bi sačuvao 26 preostalih vojnika i bojnu opremu. Jednom zdravom rukom ispaljivao je topove, ali sreća nije bila na njegovoj strani i čim je pomoć stigla, on je ubijen. Za ovu neizrecivu hrabrost, predsjednik Sjedinjenih Država ga je nagradio Krstom istaknute službe za izuzetnu hrabrost. Samo je 396 vojnika dobilo ovo priznanje. Američka vlada je 18 godina tražila njegovu majku i predala joj priznanje.
Stiv Gomazić (1886 – 1956) rođen je u Staroj Varoši, u Nikšiću. Tražeći bolji život, otišao je u Sjedinjene Države 1907. godine. Čim je stigao do Elis Ajland, shvatio je da život u SAD neće biti tako jednostavan kako se nadao. Na početku je radio u rudnicima na Aljasci, a kasnije i na izgradnji puteva i pruga. Pridružio se američkoj vojsci odmah po dobijanju državljanstva u novoj domovini. Nakon što se rat završio, Stiv je živio u Sijetlu, a priča se i da je čak imao svoj restoran na Aljasci. Za izuzetnu hrabrost uručena mu je Povelja časti, a u Crnu Goru se vratio 1928.
Ovi hrabri Crnogorci odazvali su se pozivu da služe armiji zajedno sa Amerikancima, ne zbog slave ili bogatstva, već su bili voljni da se žrtvuju za bolju budućnost. Borili su se za zajedničke vrijednosti Amerike i Crne Gore – slobodu, pravdu, jednake mogućnosti i poštovanje svih.
Četiri miliona Amerikanaca služilo je u vojsci, dva miliona je poslato u Evropu, a 1,4 miliona je bilo angažovano u borbama i pomagalo u borbama na rijeci Marna, Kantigni, Šato-Tiri, Belu Vud i Sveti Mihil.
Zahvaljujemo se kancelariji Vojnog atašea, g-dinu Stevu Glomaziću i g-dinu Vasku Kostiću na obezbijeđenim materijalima.
